Smjela ljubav blagoslovom sve dubine doseže

AMOROSE – INTERVIEW

razgovarao: fra Ivan M. Lotar


U posljednjih nekoliko godina, duhovna glazbena scena u Hrvatskoj sve se više razvija i nudi šaroliku sliku duhovnih glazbenih izričaja. Nerijetko se ipak događa da, iako uz suprotstavljenu želju, vokalno-instrumentalni sastavi, zborovi i bendovi jako nalikuju jedni na druge. To nije slučaj s Amorosama. Iva Smojver, Martina Pustički i Mateja Bunčić svojom posebnošću, trudom, radom, zalaganjem i talentima već četiri godine na Svetom Duhu čine slavljenički tim u sklopu susreta za mlade „Duhovno duhovite večeri“.

Po čemu su posebne, što ih je dovelo na Sveti Duh i zašto su ostale ondje, što im u životu predstavlja glazba i slavljenje Gospodina – i na mnoga druga pitanja, odgovorile su upravo za ljetni dvobroj našega Veritasa.

Samo ime „Amorose“ (čitaj: Amoroze), izvedenica je oznake za interpretaciju glazbenoga djela na način amoroso, što u prijevodu znači „ljupko sviranje“. Ukoliko dodatno razložimo naziv, on u sebi sadrži riječi „amor“ = ljubav („Bog je ljubav“, 1 Iv 4,16) i „rosa“ = ruža (Marijin cvijet).

Draga Iva, tebe su nam predstavili kao voditeljicu i organizatoricu. Kako je započela priča s Amorosama?

Bilo je to 30. kolovoza 2015. godine. Tada je Isus došao u moj život i to u moj dnevni boravak, unatoč tome što Ga nisam tražila niti uopće poznavala. Slučajno mi je došla pod „predloženo“ pjesma „Oceans“ („Dubine“), video s tekstom pjesme na YouTubeu (iako je to jako čudno, jer ja uopće nisam slušala takvu glazbu da bi mi iskočila pod „predloženo“) i ja sam ju počela slušati i čitati riječi i to sigurno dvadeset puta zaredom, s tim da traje devet minuta i taj tekst koji se toliko ponavlja, kao i slika Petra koji hoda prema Isusu po vodi, prožeo je cijelo moje biće na neopisiv način.

Pala sam na koljena i potpuno svijesna pred kime klečim u tom svom dnevnom boravku, počela sam plakati kao kišna godina, ali ne od tuge, već od Njegove prisutnosti i nikad prije doživljene takve vrste i količine ljubavi, one Božje. Isus me je pitao ako želim da pođem za Njim, gdje god da me pozove i ja sam Mu rekla „da“. Zanimljivo je nešto s tom slikom Petra iz Matejevog Evanđelja (Mt 14,27-33): ja nisam uopće poznavala Bibliju, ali mi je Gospodin u tom trenutku otkrio Riječ u srcu i kristalno mi je bilo sve jasno i neopisivo živo u meni. Od toga trenutka, moj se život posve okrenuo i to u svim segmentima, do te mjere da su neki mislili da nisam sva svoja, pa da prekrasno izgledam – sigurno sam se zaljubila, itd… Zapravo su bili u pravu, zaljubila sam se – u Isusa.

Od toga trenutka, moj se život posve okrenuo i to u svim segmentima, do te mjere da su neki mislili da nisam sva svoja, pa da prekrasno izgledam – sigurno sam se zaljubila, itd… Zapravo su bili u pravu, zaljubila sam se – u Isusa. Nedugo nakon spomenutog događaja, svoje „da“ Isusu je rekla i Mateja s kojom radim u istoj glazbenoj školi, a ubrzo nas je Gospodin upoznao i s Martinom, koja je svoje „da“ Isusu govorila od rođenja i s kojom kao da smo se poznavale cijeli život. Nas tri stavile smo se Gospodinu na raspolaganje, ostavile sve svoje neke prijašnje stvari (koje su u očima svijeta izgledale jako primamljivo) i kroz glazbu, tj. slavljenje krenule služiti, a On nas je nastavio voditi i stavljati nam na put mnoštvo predivnih ljudi koji su nam zaista bili i jesu na rast, te najrazličitije situacije koje su se toliko predivno nadovezivale jedna na drugu, pa nas je tako doveo i na Sveti Duh.


Prvi puta su sve tri zajedno bile na jednom mjestu okupljene oko Gospodina, ne poznavajući se, 3. listopada 1998. godine na svetoj misi u Mariji Bistrici koju je predvodio sveti papa Ivan Pavao II. i na kojoj je proglasio blaženim Alojzija Stepinca. Iva nije trebala biti tamo, ali je, na svu sreću, đakon koji joj je tada predavao vjeronauk u gimnaziji u Rijeci rekao da tko ide na hodočašće da će imati peticu iz vjeronauka. Bila je na toj svetoj misi, niti ne pomišljajući da su tamo još neke dvije osobe s kojima će ju Gospodin toliko spojiti i da će dvadeset godina nakon te svete mise služiti zajedno Gospodinu kao Amorose.


Duhovno duhovite večeri vaša su baza. Kako je došlo do te suradnje i što za vas znače? (IVA)

Toga dana smo pjevale i svirale na jednom vjenčanju na Svetom Duhu i upravo smo pakirale instrumente i razglas na odlasku, kad nam odjednom u žurbi prilazi jedan simpatični fratar i pita nas bismo li mogle ostati svirati na svetoj misi. Naravno da smo ostale i prije nego je misa počela, prokomentirala sam naglas Martini i Mateji da ne znam zašto, ali da osjećam kako ima neki razlog zašto se ovo baš sad događa.

Sveta misa se na kraju pretvorila u pravu duhovnu obnovu i taj fratar je bio fra Stjepan Brčina. Bilo je to početkom rujna 2018. godine. Nakon mise smo se upoznali i malo popričali te nas je pitao bismo li željele doći voditi slavljenje na nekom od susreta, jer da želi pokrenuti susrete za mlade. Tako da smo vodile slavljenje na jednom od prvih susreta koji su se na početku održavali u kapelici Duha Svetoga. Bilo nas je tridesetak, ali smo slavili s istim žarom kao i danas kada nas bude i preko tisuću u crkvi, gdje smo se naknadno morali premjestiti zbog broja ljudi. Nakon toga uslijedio je i prvi Antunovski hod za mlade na kojem smo vodile slavljenje, a nakon Antunovskog hoda fra Stjepan je osnovao i evangelizacijsku zajednicu, današnju „EZ Sveti Duh“, kojoj smo pristupile, jer smo tada već jako željele služiti u nekoj crkvi barem jednom tjedno. Na Svetom Duhu danas služimo kao slavljenički tim uz Ivana Ojdanića na cajonu i Anu Vidojević na violini. Želim istaknuti da smo izrazito zahvalne Gospodinu što nam je dao našu zajednicu u kojoj se zaista puno radi za Gospodina i koja gori za Gospodinom i što nas je Duh Sveti doveo na Sveti Duh! Upoznale smo predivne ljude u zajednici, na susretima, duhovnim obnovama… Blagoslovljene smo i jer smo okružene i našim divnim pastirima, fratrima konventualcima na Svetom Duhu od kojih puno učimo i koji su tu uvijek za nas.

Razlikuje li se stvaranje i produkcija duhovne, od „svjetovne“ glazbe? I po čemu? (IVA)

Apsolutno. Mora se razlikovati. Svaki korak prema realizaciji iste započinje i završava molitvom i zazivanjem Isusove prisutnosti i blagoslova, a posebice Duha poniznosti. U svjetovnoj glazbi to nije tako, nego se uglavnom po njoj proslavljaju ljudi i mnoge laži ovog svijeta koje su vješto i slatko upakirane. Mi ne želimo nikakvu slavu za sebe, već želimo da Gospodin iskoristi sve što imamo kako bi preko nas i naših talenata koje nam je On darovao, zapaljivao nova srca za Božje Kraljevstvo.

Radost, mir, predanje – to je ono što čovjek doživi slušajući glazbu koju stvarate. Kako to objašnjavaš? (MARTINA)

Mislim da smo jednostavno otvorene Gospodinu da On preko nas radi ono što želi. Kada čovjek ne može svojim snagama, onda nema druge, nego prepustiti se Njemu. Puno puta smo doživjele da slavimo na nekoj duhovnoj obnovi i da smo toliko fizički iscrpljene, da s muzičke i tehničke strane sve bude traljavo, svatko svira svoje, nikako se uskladiti. A najčešće su nam, upravo nakon takvih slavljenja, znali doći ljudi sa svjedočanstvima kako ih je dotaknulo, kako je bilo milosno i prekrasno. Znale smo se u čudu gledati, ali shvatile smo da kad mi više ne možemo, Gospodin može i izlijeva obilje milosti. To potpuno predanje Njemu i otvorenost uzrok su tome da zaista djeluje On, a ne mi. Vjerujem da zato drugi osjećaju radost, mir i predanje slušajući glazbu koju stvaramo.

Što je, po tvom mišljenju, najvažnije pri stvaranju duhovne glazbe? (MATEJA)

Molitva! Da sve što se stvara jest i bude u molitvi. To je ono što će slušatelj prvo čuti i osjetiti. Možda neće odmah znati opisati (što naravno ovisi koliko je duboko u odnosu s Gospodinom), ali molitva je glavnina sveg duhovno-glazbenog stvaralaštva. Sve pjesme koje radimo, pišemo, snimamo; svaka napisana ili prevedena riječ, svaki odsvirani i otpjevani ton, sve je prožeto molitvom. Kao slavitelji, često svjedočimo koliko je otpjevana riječ/molitva snažno oružje i uvijek volimo tada reći iz srca: „Samo Ti Bože, samo da se Ti proslaviš u ovoj pjesmi, samo da Tebe čuju, samo da Tebe vide.“

Ptičica nam je prišapnula kako Amorose napokon izdaju svoj prvijenac – svoj prvi album duhovne glazbe. Zašto, što nas očekuje, po čemu će biti poseban – sve nam ispričaj! (IVA)

Tako je! Nakon pet godina rada i mnogobrojnih sati provedenih u studiju, album nam najesen konačno izlazi! Jako se radujemo i jako smo zahvalne Gospodinu na tome! Radili smo ga s puno ljubavi i zapravo smo ispričale naš hod u vjeri s Isusom kroz pjesme i detalje, tako da svaka pjesma, slika ili bilo koji detalj na albumu ima svoje duboko značenje za nas. Također, važnu ulogu u nastajanju tog albuma imaju mnogobrojni ljudi koji mole i zagovaraju za nas, hvala im od srca na tome! Naša je želja da album služi Novoj evangelizaciji i za izgradnju katoličke Crkve.

Slavljenje je jedna od pojava koja nerijetko zbunjuje naše vjernike. U teoriji, znamo da treba slaviti Gospodina, no kada se radi o modelu slavljenja kojega vi prakticirate, često se rađaju nedoumice. Kako to komentiraš i što bi savjetovala vjernicima? (IVA)

U Katekizmu Katoličke Crkve piše kako je slavljenje, tj. molitva pohvale jedan od oblika molitve u kojoj ne tražimo ništa za sebe, već slavimo i hvalimo Boga zbog Njega samoga – jer On Jest. Po našim hvalama Bog ne biva veći, ali mi stječemo milost spasenja. Sveto Pismo nas potiče na takvu molitvu, posebno u Psalmima. Tako je molila i prva Crkva, a tako ćemo jednog dana moliti i u Nebu (Otk 4,8). Kroz slavljenje ulazimo u Božju prisutnost, Njegova nas slava prožima i Duh Sveti ostaje prisutan u nama, tako da se tada nerijetko događaju različita oslobođenja, ozdravljenja i mnoge druge milosti kojima često svjedočimo. No, važno je napomenuti da i u svetoj misi imamo molitve pohvale, te da svi sakramenti u sebi sadrže slavljenje, tako da je dobro demistificirati isključivu povezanost slavljenja s karizmatskim pokretom ili s protestantskom Crkvom, jer smo na slavljenje pozvani svi. Najbolji savjet koji mogu dati je da svi oni koji imaju nedoumice po tom pitanju, jednostavno otiđu na neko slavljenje; mogu doći i kod nas na Duhovno duhovite večeri! Neka dođu otvorenoga srca poput djeteta Božjeg koje želi dati svu slavu svojem Gospodinu. Ne moraš dizati ruke, ne moraš govoriti u jezicima, ne moraš ništa, ali dođi otvorenoga srca i dopusti da te Gospodin iznenadi.

S tobom pjevaju i sviraju Martina i Matea. Sve tri ste glazbenice. Slažete li se uvijek i u svemu i tko ima zadnju riječ?

Da, Gospodin nam je dao dar za glazbu, ali i milost da taj dar možemo izučavati i usavršavsti od najranije dobi, pa smo tako sve tri diplomirale na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. To znači da smo godinama prolazile „dril“, od toga da uvijek daješ najbolje od sebe i da svoj dio imaš uvijek izvježban, da stisneš zube kad je teško i kad si umoran, da brzo reagiraš kada treba, pa do zajedničkog muziciranja i suradnje s drugima, ali i još puno drugih stvari. Sve nam je to pomoglo u našem zajedničkom radu za Gospodina – a to je najvažniji dio služenja. Ipak, ako tehnički dio funkcionira, uvelike daje prostora duhovnom i molitvenom segmentu, a gdje ljudi mole zajedno i žive istu duhovnost, onda nekako neslaganja izostaju. Iako sam voditeljica slavljenja u Amorosama i netko tko ih je na neki način ovozemaljski osnovao, moram naglasiti da sve tri imamo različite, ali jednako važne uloge, kako u slavljenju, tako i u samoj organizaciji Amorosa i da je upravo to iskreno zajedništvo oko Isusa, ono što nam je posebno dragocjeno, tako da sve tri zajedno odlučujemo i sve dogovaramo.

Dolazi li kada do „trzavica“ među Amorosama? Često čujemo kako je to neprihvatljivo među katolicima. Kako bi to komentirala?

Mogu vrlo iskreno podijeliti s vama kako imamo prekrasan odnos, pun razumijevanja, uvažavanja, pažnje i ljubavi, te se nerijetko osjećam kao da imam stariju i mlađu sestru. Vrlo smo iskrene jedna prema drugoj i doista si sve; bilo dobro bilo loše kažemo u ljubavi. Naravno da čovjek ponekad bira trenutak kada će i što reći, no mi smo se od početka držale rečenice iz Ivanovog Evanđelja „Istina će vas osloboditi“ i zaista jest tako. Smatram kako bismo, budući da smo katolici, trebali moći uvijek jedni drugima reći istinu, naravno i naglašavam: u ljubavi, jer se uvijek sjetim da Gospodin gleda i na misli, riječi, djela, ali i propuste.

Ima li Amorosa – Martina omiljenu duhovnu pjesmu; koja je i zašto? (MARTINA)

Hmm, ima ih više, ali jedna od najdražih mi je – „Isuse, ja vjerujem“. Ta pjesma ima jako duboke riječi u kojima je za mene gotovo sve rečeno. Nema neke posebne priče za tu pjesmu, jednostavno ju doživljavam kao neku svoju i za mene ima neko posebno mjesto u srcu.


U ruke Ti predajem sve
Svim srcem sad moj Oče
Moj držiš svijet sav na dlanu svom
I ja sam Tvoj zauvijek
Za Tobom ću kud ideš Ti
U radosti kroz svaku bol
I živjet ću na putu Tvom
Uz Tvoju riječ zauvijek

Isuse ja vjerujem
Samo Tebi pripadam
Ja zbog Tebe živim znam
I Tebi pjevam
Svim srcem sad

Obožavam
Obožavam Te


Uz autorske pjesme, radite i prepjeve. Po kojemu ključu odabirete pjesmu koju ćete prepjevati? (MARTINA)

To nikada nije slučajno. Ja uvijek kažem da ne odabiremo mi pjesme, nego nam Gospodin nekako pošalje pjesmu koju trebamo prepjevati za ovo vrijeme i za ljude u ovom vremenu kojima je potrebna ta pjesma i ta molitva. Za svaku dosadašnju postoji cijela jedna priča kako je baš ta pjesma došla u naše ruke i zašto smo ju odlučile snimiti. Nijedna pjesma s prvoga albuma nije na njemu samo zato što nam je bila lijepa. Vjerujem da i na taj način Gospodin progovara, jer kada pjesma ima i osobno značenje, onda čovjek stvarno svaku notu i riječ ne pjeva nego moli. To je ono o čemu nam ljudi često svjedoče i to nam je velika radost. Mi jesmo glazbenice po struci, ali u trenutku slavljenja naše note i riječi postaju pjevana molitva i svrha svake naše pjesme je da Gospodin preko nas dovede duše koje slušaju te pjesme bliže k sebi.

Nastupale ste na brojnim koncertima, od kojih je vjerojatno najzapežnije prošao ovogodišnji „Progledaj srcem“ na zagrebačkom Maksimiru. Osim toga, svirate i pjevate na vjenčanjima, krštenjima itd. Koja je uloga duhovnih/crkvenih glazbenika u Crkvi, koje bi ih vrline trebale krasiti i kako bi se trebali pripremati za koncerte, a kako za liturgijska slavlja? (MARTINA)

Najvažnija je uloga duhovnih glazbenika približiti preko glazbe ljude Bogu. Mi smo tu u službi. Prije svega, uvijek volimo reći da ne „nastupamo“ i ne „izvodimo“ duhovnu glazbu, nego molimo i slavimo kroz duhovnu glazbu. On nam je dao talente da mu možemo služiti i da ga možemo proslavljati, a kud ćete veće časti od te da možemo biti u službi najvećeg i najljepšeg – našeg Gospodina. Jako je važno odvagnuti i mudro birati pjesme u skladu sa službom koja se vrši. Biti duhovni glazbenik i služiti glazbom Gospodinu, nosi sa sobom itekako veliku odgovornost. Naša je uloga evangelizirati druge. Također, to se ne čini samo u crkvi ili samo na koncertu. Baš naprotiv, često onima koji već jesu u crkvi ne treba evangelizacija. Za mene je biti duhovnom glazbenicom poziv i poslanje. Imam dojam da je danas to pomalo postao trend i to me često rastuži. Mi smo najprije pozvani naviještati Njega, a ne sebe. Nismo tu radi sebe, da se ističemo i pokažemo, da nam ljudi plješću, da pjevamo što se nama sviđa, nego da dostojno i odgovorno vršimo službu u kojoj jesmo i koju nam je Gospodin povjerio. Naravno da treba znati primiti zasluge za ono što radiš, ali prvenstveno smo u službi Njega. Kada je osoba zaista pozvana da mu služi, onda duhovnu glazbu ne može gledati kao izvedbu ili nastup. Kada je glazba koju pjevate molitva u kojoj promišljate o svakoj izgovorenoj, ispjevanoj riječi onda i ljudi to osjete. Vjerujemo da ljudi na koncerte ne dolaze zbog nas, nego zbog Gospodina. Mi smo tu zapravo samo posrednice koje je Gospodin odabrao da ga slave i služe Mu, a svakoga od nas je odabrao za nešto; svatko od nas ima talente preko kojih Gospodin poziva na službu.

Za liturgijska slavlja i koncerte treba se pripremati duhovno, ali i fizički. Postoji točno propisano što i kako se pjeva i svira u liturgijskim slavljima. Često čujemo kako se na svetim misama ne pjevaju liturgijski dijelovi u cijelosti i sl. Netko tko vrši tu službu mora to itekako dobro proučiti i znati malo više o liturgiji kako bi mogao dostojno i odgovorno vršiti službu koja mu je povjerena.

Kada bi morala istaknuti neke od problema s kojima se susreću i prepreka na koje nailaze duhovni/crkveni glazbenici, koje bi istaknula? (MATEJA)

Možda bih na prvom mjestu navela neadekvatne instrumente i razglasnu opremu, što je čest slučaj u mnogim župama. Zatim, nedostatak adekvatnog prostora za vježbanje i pripremanje. Također, nije jednostavno snimiti jednu kvalitetnu duhovnu pjesmu, a pogotovo album, financijski i vremenski gledano. Uglavnom, većina toga nekako pada na pojedinca i njegov osobni žar za Gospodinom. Ima još puno različitih stavki s kojima se često susrećemo, međutim ne želim prigovarati, jer tko želi, uvijek nađe načina, te se Gospodin za Njega pobrine i to u izobilju.

Kakav je bio osjećaj pjevati pred 50.000 ljudi na Laudatovom koncertu „Progledaj srcem“ nedavno održanom u Maksimiru? Ono što većina ljudi komentira je upravo pjesma „Blagoslov“ i vatromet, kao da se baš po toj pjesmi izlilo pomazanje Duha Svetoga – o čemu mnogi svjedoče?

Ukoliko spomenuto promatramo kao slavitelji, u našim je srcima bilo isto kao i na bilo kojem drugom molitvenom susretu, jer smo slavile Isusa i On je taj koji je Kralj i koji je na tronu. Međutim, ljudski gledano, to je dan koji ne možemo usporediti niti s jednim drugim i kao takvoga pamtit ćemo ga cijeloga života. Neopisivo smo zahvalne Gospodinu jer nas je odabrao da naviještamo pjesmom njegovo sveto Ime pred 50.000 ljudi. To je baš velika čast i opet – velika odgovornost. Puno smo se molile, posebno za poniznost, jer su velike pozornice i mnoštvo ljudi za bilo kojeg čovjeka pogodno tlo za oholost, a onda to zaustavlja protok pomazanja Duha Svetoga i baš se moramo snažno boriti protiv svega što nije od Gospodina. Također, jako puno ljudi je molilo za nas. Zanimljivo je kako smo žarko molile, večer prije koncerta da, kada izađemo na pozornicu, ljudi ne gledaju nas, nego Njega i onda je uslijedio taj čuveni vatromet usred naše pjesme „Blagoslov“, koji planski uopće nije trebao biti na našoj pjesmi. Naime, program se malo odužio i vatromet je morao biti ispaljen zbog vremenskog ograničenja, tako da smo za vatromet saznale na pozornici. Ono što je predivno jest da u režiji nisu mogli znati kada će vatromet završiti i na kojem dijelu pjesme. Međutim, Božja režija je savršena i imala je svoj plan, tako da je sa zadnjom notom naše pjesme završen i vatromet. Sutradan, kada smo gledale sve te mogobrojne snimke ljudi, ono što nam je bilo najposebnije je to da su ljudi većinu pjesme gledali u vatromet, tj. nebo, i slavili Isusa, a upravo smo za to i molile večer prije. Također, ne možemo izbrojiti svjedočanstva ljudi koje su nam poslali ili koje smo pročitali drugdje, od toga da su mnogi počivali u Duhu, ozdravljivali, obratile su se mnoge obitelji, itd… To može samo Gospodin, hvala Mu i slava!