19. Nedjelja kroz godinu

KRUH KOJI ĆU JA DATI, TIJELO JE MOJE ZA ŽIVOT SVIJETA.

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • 1 Kor 19, 4-8
  • Ps 34 (33)
  • Ef 4, 30-5,2
  • Iv 6, 41-51

Simbolično značenje kruha tumači se i objašnjava i u današnjim liturgijskim čitanjima. Silazak živog kruha s neba nije lako shvatiti i prihvatiti. To i ne možemo, ako ne razumijemo, pa je uporno objašnjavanje ove temeljne vrijednosti naše vjere razumljivo.

Biblijsko značenje kruha višestruko nadilazi prvotno i osnovno značenje kruha. Bez čistog srca i otvorene duše nećemo shvatiti simboliku silaska živog kruha. Kriza vjere, odsutnost povjerenja u Boga, proganjala je ljude od početka svijeta. Protiv nje su se morali boriti proroci, izabrani narod, apostoli, Isusovi najbliži suradnici, Isusovi suvremenici koji su gledali čuda koje je učinio, kao i ljudi današnjice.

Vrijeme vladavine Feničke kraljice Izabele tjera proroka Iliju u progonstvo. Pomanjkanje pouzdanja u Boga, kriza vjere tjera ga na tjeskobni zaziv Bogu: “Već mi je svega dosta Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.“  Smatra se beskorisnim. Bog promišlja drugačije. Krijepi ga posebnom hranom – pečen kruh na kamenu i vrč vode. Nahranjen duhovnom hranom, spreman je za fizičke i duhovne napore. Prelazi pustinju, u simboličnih četrdeset dana, do konačnog cilja, Božje gore Horeb, do kraja životnoga puta. Tako bijeg postaje hodočašće na izvore vjere.

Pavao Efežanima govori o krizi vjere koja „žalosti Duha Svetoga.“ Gorčina, gnjev, srdžba, vika i opakost smetaju u odnosu s bližnjima. Suprotstavlja tim manama vrline – dobrostivost, milosrdnost, opraštanje, zajedništvo, poniznost. Interesantni smo mi ljudi. Crkva nas to uči stoljećima, progovara kroz biblijske tekstove, svećenici to ponavljaju svake nedjelje, ali Bog je, prije nekoliko godina, morao pozvati i nogometnog izbornika Dalića. Tada smo to prihvatili, a trebali bi to i zadržati,  jer niti jedna kršćanska zajednica, ni narod, a ni športska momčad ne mogu se izgrađivati, živjeti, ni opstati, ako zauzeto ne žive te vrline. Prošle su tri godine, a mi smo sve zaboravili. Vjerujem da nećemo zaboraviti da nas Gospodin kroz Euharistiju, zajedničko blagovanje kruha okuplja, krijepi i hrabri.

Kafarnaum je blizu Nazareta i ljudi okupljeni u sinagogi prepoznaju Isusa, stolareva sina iz susjednog grada. Nije moguće da je On kruh koji je sišao s neba. Mrmljaju protiv Isusa, nema vrlima o kojima govori Pavao, a dar prisutnosti Božje ne prepoznaju, ne cijene i ne poštuju. Zato i ne mogu u „sinu stolarovom“ prepoznati „Sina Božjega“.

Opterećeni svakodnevnicom, uglavnom izmišljenim krizama, izborima svih vrsta, rebalansom proračuna i još s mnogo toga, čime nas sve vrste sredstava javnog priopćavanja (uglavnom u stranim rukama) zasipaju, počinjemo i mi mrmljati. To je znak krize promišljanja i vrednovanja stvari i ljudi oko nas. To je i znak krize naše vjere, jer i mi dar prepoznavanja prisutnost Božje gubimo ili ga više i nemamo. U potpunosti se ostvaruju riječi Božje po proroku Amosu: Evo dani dolaze, kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha i žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine.“ (Am 8, 11) Pavao nudi izlaz iz krize, iskustvo proroka Ilije aktualno je i danas, pa ako nemamo neko bolje rješenje bilo bi mudro prihvatiti ponuđeno. Možda nije sve tako loše kako izgleda. Hrvati nisu izgubili ponos i ljubav prema Domovini. Nisu izgubili kršćansku ljubav i poštivanje prema drugima i drugačijima, bez obzira na njihovo, ponekad, neprimjereno i neprihvatljivo ponašanje. To je preduvjet za nepropadljivu hranu koju nam Bog nesebično daje, a koja će nas voditi i krijepiti na putu prema našem Horebu, prema nekoj našoj gori na kojoj smo odlučili sresti Boga.