2. Nedjelja kroz godinu

VINA NEMAJU!
RAZLIČITI SU DAROVI, A ISTI JE DUH I RAZLIČITE SU SLUŽBE A ISTI GOSPODIN, RAZLIČITA DJELOVANJA, A ISTI BOG!

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Iz 62, 1-5
  • Ps 96
  • 1 Kor 12, 4-11
  • Iv 2, 1-12

Bog svoju ljubav prema nama uspoređuje s ljubavlju između mladića i djevojke. Takva čista i neiskvarena ljubav najbolje i najkonkretnije opisuje neizmjernu ljubav Boga prema izabranom narodu.

I starozavjetni prorok nas upućuje na zaručnički odnos Boga prema svojem narodu. Vremena su teška i prilike vrlo loše među povratnicima iz progonstva. Prorok unosi optimizam i zanos u srca prognanika, podržava nadu o slavnom Jahvinom očitovanju i objavi izabranom narodu. Jahve – Zaručnik Izraela ulazi u svoj grad, gdje će slaviti zaruke sa svojom Zaručnicom – Izraelom, koja dobiva novo ime “kruna divna i kraljevski vijenac”. Jeruzalem se neće više zvati “Ostavljena” zaručnica, ni zemlja “Opustošena”, već “Moja milina”, a zemlja “Udata”. Vjenčanje Jahve i Jeruzalema navještaj je sjedinjenja božanstva i čovještva, što se u punini ostvaruje u utjelovljenju.

Pavao govori o darovima koje Krist i Duh dijele zajednici, a najvažnija je raznolikost tih darova. Darovi su za dobro Crkve, za ostvarenje istinskog jedinstva. To je znak prepoznatljiv. Darovi doista dolaze od Duha, od Gospodina, od Oca koji čini “sve u svima”. Pavao se protivi isključivosti i mogućoj karizmatičnoj anarhiji, koja stvara zabunu u zajednici. Uvijek je isti Gospodin koji dijeli darove, a dar koji ima pojedinac nije dan za njegovu promidžbu i korist, već na korist cijele zajednice i izgradnju Crkve.

Ivanovo evanđelje nastavlja simboliku starozavjetne pouke. Svadba je znak saveza, znak povezanosti naroda s Bogom. Posredovanjem Marije događa se prvo znamenje, prvo čudo. U Mariji se u punini ostvaruju navještene zaruke između Boga i izabranog naroda.

Vino u Kani je kruna svadbe, postaje simbol Krista. Židovsku vodu za čišćenje zamjenjuje sada vinom evanđelja, a red Zakona milošću. Tako u pozadini jedne svadbe Isus očituje prvi put svoju slavu, svoju božansku narav.

Čudom stvoreno vino, kao i sve zemaljske sreće i radosti brzo se potroše, a i nisu pravi izvori ni sreće ni radosti. Čovjek i u današnjem vremenu, htio to priznati ili ne, ipak traži izvor koji ne presušuje. Isus je počeo javno djelovanje na gozbi u Kani na koju je bio pozvan, a završava svoje djelovanje s drugom gozbom, koju je sam pripravio i na koju poziva sve. To je gozba euharistije, gozba posljednje večere i mukotrpnog puta na Golgotu, što postaje nepresušni izvor duhovne hrane, bez koje će nam zemaljski izvori postati bljutavi i nedostatni. Primajući Krista, postajemo s Njim jedno i tako zaista možemo biti sol zemlje i učiniti svijet oko nas ljudskijim, pravednijim i radosnijim.

„Vina nemaju!“ Ovo je jedan od najpoznatijih i najviše spominjanih citata iz Biblije. Možda ga češće upotrebljavamo šaleći se, ali postoji njegovo mnogo dublje značenje. Bila bi velika sramota za mladence u Kani Galilejskoj da su zaista ostali bez vina. Možda se svadba ne bi nastavila, možda bi se mladenci rastali već na svadbi. To znači da je vino, kao i na današnjim svadbama, vrlo važno. Vina će možda nestati na pokojoj svadbi ili u svakodnevnom životu, ali mnogo je važnije da je na svadbi Krist, da s Kristom proslavimo svadbe, ali ipak je najvažnije da s Kristom nastavimo živjeti. Tako će vina sigurno biti i to ne samo tekućeg, nego i onog duhovnog, koje istinski veseli i spaja. Ako svojim životom steknemo takvo vino brižno i požrtvovno živeći u obitelji, Crkvi i Narodu, s ponosom treba reći: Vina imaju!