2. nedjelja kroz godinu

Trpimir Benković
VINA NEMAJU!
RAZLIČITI SU DAROVI , A ISTI JE DUH I RAZLIČITE SU SLUŽBE A ISTI GOSPODIN, RAZLIČITA DJELOVANJA, A ISTI BOG!
Nedjeljna čitanja
- Iz 62, 1-5
- Ps 96
- 1 Kor 12, 4-11
- Iv 2, 1-12
Bog svoju ljubav prema nama uspoređuje s ljubavlju između mladića i djevojke. Takva čista i neiskvarena ljubav najbolje i najkonkretnije opisuje neizmjernu ljubav Boga prema izabranom narodu, prema Crkvi i svakome od nas. Nema ljepšeg prirodnijeg i uzvišenijeg osjećaja. Ne čudi zato namjera Zloga, iskvarenog „naprednog“ društva, nevladinih udruga, obezvrijediti, izrugati i uništiti tako nešto lijepo, zdravo, poticajno, temeljno i uzvišeno. Pomoć je to i nama, jer znamo što čuvati, što braniti i na temelju čega živjeti.
Već nas starozavjetni prorok upozorava na zaručnički odnos Boga prema svojem narodu, uči nas trajnim vrijednostima. Vremena su i onda bila teška, odnosi vrlo loši između povratnika iz progonstva. Prorok unosi optimizam i zanos u srca prognanika, podržava nadu o slavnom Jahvinom očitovanju i objavi izabranom narodu. Jahve – Zaručnik Izraela ulazi u svoj grad, gdje će slaviti zaruke sa svojom Zaručnicom – Izraelom, koja dobiva novo ime kruna divna i kraljevski vijenac. Jeruzalem se neće više zvati Ostavljena zaručnica, ni zemlja Opustošena, već Moja milina, a zemlja Udata. Vjenčanje Jahve i Jeruzalema navještaj je sjedinjenja božanstva i čovještva, što se u punini ostvaruje u utjelovljenju.
Pavao govori o darovima koje Krist i Duh dijele zajednici, a najvažnija je raznolikost tih darova. Darovi su za dobro Crkve, za ostvarenje istinskog jedinstva. To je znak raspoznavanja, da darovi doista dolaze od Duha, od Gospodina, od Oca koji čini sve u svima. Pavao se protivi isključivosti i mogućoj karizmatičnoj anarhiji, koja stvara zabunu u zajednici. Uvijek je isti Gospodin koji dijeli darove, a dar koji ima pojedinac nije dan njegovoj promidžbu i koristi, već na korist cijele zajednice i izgradnju Crkve.
Ivanovo evanđelje nastavlja simboliku starozavjetnog biblijskog ulomka. Svadba je znak saveza, znak povezanosti naroda s Bogom. Posredovanjem Kristove majke događa se prvo znamenje, prvo čudo. U Mariji se u punini ostvaruju navještene zaruke između Boga i izabranog naroda.
Vino u Kani je kruna svadbe, postaje simbol Krista. Židovsku vodu za čišćenje zamjenjuje sada vinom evanđelja, a red Zakona milošću. Tako u pozadini jedne svadbe Isus očituje prvi put svoju slavu, svoju božansku narav.
Čudom stvoreno vino, kao i sve zemaljske sreće i radosti brzo se potroše, a i nisu pravi izvori ni sreće ni radosti. Čovjek i u današnjem vremenu, htio to priznati ili ne, ipak traži izvor koji ne presušuje. Isus je počeo javno djelovanje na gozbi u Kani na koju je pozvan, a završava svoje djelovanje s drugom gozbom, koju je sam pripravio i na koju sve poziva. To je gozba euharistije, gozba posljednje večere, mukotrpnog puta na Golgotu, što postaje nepresušni izvor duhovne hrane, bez koje će nam zemaljski izvori postati bljutavi i nedostatni. Primajući Krista, postajemo s Njim jedno i tako zaista možemo biti sol zemlje i učiniti svijet oko nas ljudskijim, pravednijim i radosnijim.
„Vina nemaju!“ Ovo je jedan od najpoznatijih i najviše spominjanih citata iz Biblije. Možda ga češće upotrebljavamo šaleći se, ali postoji njegovo mnogo dublje značenje. Bila bi velika sramota za mladence u Kani Galilejskoj da su zaista ostali bez vina. Možda se svadba ne bi nastavila, možda bi se mladenci rastali već na svadbi. To znači da je vino, kao i na današnjim svadbama, vrlo važno. Vina će možda nestati na pokojoj svadbi ili u svakodnevnom životu, ali mnogo je važnije da je na svadbi Krist, da s Kristom proslavimo svadbe, ali ipak je najvažnije da s Kristom nastavimo živjeti. Tako će vina sigurno biti i to ne samo tekućeg, nego i onog duhovnog, koje istinski veseli i spaja. Ako svojim životom steknemo takvo vino brižno i požrtvovno živeći u obitelji, Crkvi i Narodu, s ponosom treba reći: „Vina imaju!“