2. Uskrsna nedjelja
NE BOJ SE! JA SAM PRVI I POSLJEDNJI, I ŽIVI!
Trpimir Benković
Nedjeljna čitanja
- Dj 5, 12-16
- Ps 118 (117)
- Otk 1, 9-11a. 12-13. 17-19
- Iv 20, 19-31
Zajedništvo s Bogom utemeljeno na vjeri, nova je stvarnost, nova vrijednost, koja traje sve do danas i vrata paklena nisu je nadvladala, zatvorila. Zadržati ta vrata otvorenim pomažemo i mi, ako smo aktivni i zauzeti članovi Kristove Crkve. Tako se nastavlja Njegovo poslanje. Kod mnogih vjerskih zajednica, a i kod nas, “vjera” je tek navika, tradicija, obredi su dosadna formalnost, a zajedništva nema. Vjera u Isusa Uskrslog je nadilaženje osjetilnog i iskustvenog provjeravanja svega oko nas. To je i svjedočanstvo drugih, kao i naše svjedočanstvo drugima u zajednici, što donosi blaženstvo. Postajemo sposobni vidjeti drugim očima, očima srca i duše.
Djela apostolska govore kako su se ostvarila sva obećanja, koja je Isus najavio. Apostoli su činili “mnoge čudesne znakove”. Zato ih narod cijeni i prihvaća, dok kod židovskih vlasti to stvara zavist. Poglavito se ističe Petar u kojem je sila koja iscjeljuje, kao kod Isusa. Narod cijeni i veliča prve kršćane zbog njihove sloge, zajedništva, ljubavi. Treba se zapitati jesmo li mi danas primjer drugima u Crkvi i izvan nje, činimo li ono na što smo krštenjem primili, kasnije prihvatili i na to se obvezali.
Ivanovo Otkrivenje uvodi nas u nedjeljno liturgijsko slavlje. Ima viđenje u “dan Gospodnji.” Izričito mu se nalaže napisati što je vidio i to poslati sedmerim crkvama – znači cijelom kršćankom svijetu. Isus mu govori: “Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi. Mrtav bijah, a evo živim i imam ključeve Smrti i Podzemlja.” Isus se objavljuje kao Bog, kao Onaj koji je gospodar povijesti, pobjednik smrti i Podzemlja.
Učenicima, okupljenim na molitvu (u nedjelju navečer, jer rimske i židovske vlasti nisu dopuštale okupljanja tijekom dana) ukazuje se Uskrsli i kaže im: “Mir vama!” Dolazeći u zajednicu ponavlja čin stvaranja prvog čovjeka: “dahne u njih.” Krist nije priviđenje, utvara, već je doista Živi. Pokazuje rane na rukama i boku. Daje učenicima ovlast otpuštanja i zadržavanja grijeha, što je konačna pobjeda nad zlom. Nevjera Tome, koji nije bio prisutan kod prvog Isusovog dolaska, pitanje je stvarnosti otkupljenja, kao i našeg vjerovanja ili nevjerovanja u tu stvarnost. Ako Uskrsli nije isti onaj koji je umro na križu, onda nema otkupljenja ni spasenja. Isus tako, u svom drugom ukazanju, izaziva najuzvišeniju ispovijed vjere u cijelom evanđelju, jer je usklik Tome potvrda da smo doista spašeni i otkupljeni: Gospodin moj i Bog moj!” Isus i prema ovakvom pristupu vjeri pokazuje strpljivost i pažnju, iako hvali i naglašava vjeru onih koji ne vidješe, a vjeruju.
Mi ne možemo staviti prst u Isusove rane, ali uskrsli Gospodin dostupan je u svakom napuštenom, bolesnom, neopravdano osuđenom, nepotrebno proganjanom. Pomažući njima, suosjećajući s njima dodirujemo Krista. Nedjeljno okupljanje, nedjeljna Sveta misa, slavlje je Isusova uskrsnuća i Njegove prisutnosti među nama. To je susret s Gospodinom, što donosi radost i mir, zajedništvo u kojem osjećamo snagu ljubavi, koja nas sili na djelovanje u svijetu u kojem vlada pomanjkanje ljubavi i vjere. To je razlog da Crkva naglašava potrebu nedjeljnog okupljanja vjernika. Takve susrete treba koristiti i uz pomoć subraće rasti u vjeri, ne dopustiti da nas nepovjerenje na kraju posrami. Vjera je dar milosti, iznad je razuma i naših osjetila, a prihvaćamo je i živimo srcem i dušom. Samo se tako možemo oduprijeti onima koji su nam donedavno Uskrs htjeli zabraniti, a kako nisu uspjeli, sada Uskrs kvare govoreći samo o pisanicama, jelu, piću, povoljnom hotelskom smještaju, dobroj vremenskoj prognozi …
