DA MOŽDA I VI NE KANITE OTIĆI?
GOSPODINE, KAMO OTIĆI? TI IMAŠ RIJEČI ŽIVOTA VJEČNOGA!

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Jš 24, 1-2a. 15-17. 18b
  • Ps 34 (33)
  • Ef  5, 21-32
  • Iv 6, 60-69

Biblija, temeljna knjiga naše pisane objave, grčka je riječ koja znači knjiga. To je knjiga saveza ili ugovora između Boga i izabranog naroda. Stari zavjet (39 knjiga), savez je Boga s pojedincima i Izraelcima, a Novi zavjet (27 knjiga) je savez koji Bog sklapa sa svima, bez obzira na rod, rasu ili stalež. Bog je želio trajni savez s ljudima, ali utjecaj Zloga i povodljivost ludi kvario je saveze. Bog je u Starom zavjetu više puta obnavljao savez s ljudima. Prvi savez sklopljen je s Adamom i Evom, drugi je bio Noa, pa Abraham, Mojsije, David i Kraljevstvo Izraela. Posljednji savez, kojim počinje Novi zavjet, Nova era, savez je sa samim utjelovljenim Bogom, s Isusom Kristom. To je zadnji savez. Tko ga ne prihvati, tko ga ne bude poštivao, trajno se isključio iz Božje kolone koja polako, ali sigurno ide prema vječnosti.

Današnja Služba riječi završava tumačenje govora u kafarnaumskoj sinagogi, koji objašnjava zadnji Božji savez. Utjelovljenje i euharistiju treba prihvatiti, razumjeti i poglavito živjeti. U punoj slobodi savez ne moramo prihvatiti, ne moramo se potruditi i razumjeti i možemo u punoj slobodi živjeti bez vjere, bez smisla i konačnog cilja. Opredijeliti se za nešto, odlučiti kako ćemo i što ćemo, uglavnom nije lako. Donositi temeljne svjetonazorske odluke još je teže. Bog nam osim slobode odabira nudi svoju Riječ u Bibliji i daruje bezgranično strpljenje i ljubav čekajući našu odluku.

Starozavjetni prorok Jošua poziva izabrani narod na obnovu sinajskog saveza s Bogom. Put kroz pustinju primakao se kraju, obećana zemlja je pred njima. Okuplja sva plemena i traži da se u punoj slobodi odluče prihvatiti savez s Gospodinom kao svojim Bogom ili se odlučiti štovati poganske bogove. Narod odgovara: “Daleko neka je od nas  ostaviti Gospodina, a služiti drugim bogovima. Služiti ćemo Gospodinu, jer On je Bog naš!”

Povezujući Krista i Crkvu, Pavao simbolično povezuje muškarca i ženu u sakramentu svetog braka, trajne uzajamne zajednice ljubavi, saveza koji sklapaju žena i muškarac. Kada je brak služenje jedno drugom, nesebična potpora i sigurnost, po Božjoj milosti, postaje duhovno zajedništvo i temelj neprolazne ljubavi i vjernosti nadilazeći sebičnost, oholost i samodostatnost. Njih dvoje postaju jedno!

Apostol Pavao poziva nas da se odgovorno odlučimo za temeljni zakon obiteljskog ćudoređa. Žene neka budu “podložne” svojim muževima. Takav zahtjev ženama treba staviti u prostor i vrijeme kada je apostol Pavao pisao poslanicu, u kulturno i socijalno promišljanje tog vremena. Ne misli se na neravnopravni i podložnički položaj žena. Istovremeno se naglašava dužnost muževa da poštuju i vole svoje žene kao sami sebe. U takvom odnosu kršćanski brak predstavlja istinsku radost i temelj je Crkve i Naroda.

Isus završava govor u Kafarnaumu, ponovno poziva narod na odluku. Prihvatiti Njega kao kruh što je s neba sišao ili naći drugo rješenje. Neki Isusovi učenici slažu se da je to tvrda besjeda, tvrd i neprihvatljiv govor i odlaze. Ta se kriza stalno ponavlja kroz povijest Crkve. Traži se odluka, prihvaćanje ili ne prihvaćanje utjelovljenja skromnog stolareva sina na kojem se temelji naša vjera. Bog i od nas traži obnovu sionskog i svih drugih saveza koje nam je ponudio. Danas su izazovi još i veći. Pod utjecajem smo neobjektivnih, agresivnih bezbožnih medija koji nameću krizu i duhu i tijelu. Pokušava nam se istisnuti križ, ne samo iz učionica i ureda nego i iz srca. Sustavno se uništava svetost braka i obitelji, prihvaćaju se neprirodne međunarodne konvencije, donose protuprirodni zakoni, ne poštuje se život,  jer se nerođena djeca, bolesni, stari i nemoćni ubijaju. Odluka jest teška, ali  nauk Crkve i tisućljetna privrženost našeg Naroda Bogu pomažu da zajedno s Petrom zaključimo: “Gospodine, kamo otići? Ti imaš riječi života vječnoga!”