21. Nedjelja kroz godinu

JER, KOGA GOSPODIN LJUBI, ONOGA I STEGOM ODGAJA
IMA POSLJEDNJIH KOJI ĆE BITI PRVI, IMA I PRVIH KOJI ĆE BITI POSLJEDNJI

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Iz 66, 18-21
  • Ps 117 (116)
  • Heb 12, 5-7. 11-13
  • Lk 13, 22-30

Kršćani su povlašteni narod, jer je Krist jedan od nas. Naš Bog se rodio kao čovjek, živio s nama kao jedan od nas, čak je dozvolio da Ga ubijemo i da Ga ubijamo opet svaki put kada činimo nešto nevaljalo. Ipak, nije nas zaboravio, uporno nas zove k sebi, a mi se možemo ili ne moramo odazvati. Ako se odazovemo prihvaćamo postati znakom osporavanja, neprihvaćanja i progona. Tko odgovorno i uporno slijedi Krista mora se s time pomiriti. Postajemo dio ognja koji Krist donosi na ovaj svijet, postajemo dio ognja koji se ne miri sa relativizmom, sebičnošću, samodopadnošću, sa izdajicama Boga i svoga Naroda. Tko ustraje može se nadati konačnom spasenju o kojem govore današnja liturgijska čitanja.

Bog želi spasiti sve ljude bez obzira bili Židovi ili pogani, bili pravovjerni ili ne. “Dolazim sabrati sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu.” Kao što je podjela ljudi znak grijeha, tako je ujedinjenje svih naroda znak Božjeg spasenja. To doseže vrhunac u novom svećenstvu, koje nije više po nasljedstvu, po pripadnosti pravovjernom narodu, već po pozivu, karizmatično i proročko, jer je to dioništvo u svećenstvu s jedinim SvećenikomNovog zavjeta. Tako se dokidaju povlastice jednog naroda, jednog plemena, jednog sakralnog mjesta.

U očima vjere, iskušenja svakodnevnog života dio su Božje očinske pedagogije prema njegovoj djeci. Bog onoga kojeg ljubi “stegom odgaja”. Ako to ne shvatimo, tada patnje postaju bezvrijedne i neplodne. Prihvatiti poteškoće i probleme, svoj križ svagdašnji, znači ući na “uska vrata”, znači da će se na nama ispuniti riječi: “Blaženi koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu”.

Oštre riječi današnjeg Evanđelja upućene su svim pravovjernim ili nepravovjernim, svim pripadnicima Crkava ili zajednica kako god se zvale. Nije dovoljno biti upisan u matice krštenih ili usta punih kršćanstva pozivati se na neku religioznu grupu, jer bi mogli, osjećajući se sigurnima, naići na zatvorena vrata spasenja. Važno je proći kroz “uska vrata”, ispuniti zahtjevnost odluke da smo vjernici i osobno se životom založiti za ostvarenje cilja kojeg Bog stavlja pred nas. Izabrani smo narod, pozvani smo ići svijetom čineći dobro i tako mijenjati sebe, subraću i cijeli svijet. Mnogo je lakše prikloniti se onima koji su Boga zanemarili, odbacili, koji Ga i danas ponovno ubijaju svojim lošim postupcima. I takvi mijenjaju svijet, ali ne mogu računati na otvorena vrata spasenja. Ta se vrata za njih neće otvoriti ali su im zato sve više otvorena vrata koja vode u prostor gdje se čuje plač i škrgut zuba.