24. Nedjelja kroz godinu

DOBRO VIDIM DA JE OVAJ NAROD TVRDE ŠIJE.
RADUJTE SE SA MNOM! NAĐOH OVCU SVOJU IZGUBLJENU.

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Izl 32, 7-11. 13-14
  • Ps 51 (50)
  • 1 Tim 1, 12-17
  • Lk 15, 1-32
  • 15, 1-10

Bog je poslao k nama svoga Sina zbog našeg spasenja i zbog svoje beskrajne ljubavi i milosrđa. Pitamo koga treba spasiti? Zasigurno onoga u nevolji, onoga u problemima i to bez obzira tko ili što je uzrok tome. U Bogu milosrđe, ljubav i praštanje nadvisuju strogu pravdu. Pravila koga treba spasiti postavlja Bog, a današnja liturgijska čitanja uče nas da se Božja i ljudska pravila u mnogome razlikuju.

Odlomak iz Knjige izlaska opisuje jednu od najvećih pobuna izabranog naroda protiv Boga. Samo izuzetno zauzimanje Mojsija spriječilo je uništenje naroda koji je izbavljen iz egipatskog ropstva, ali pravi sebi zlatno tele – simbol plodnosti, bluda i razvrata u kanaanskoj religiji. Četiri stotine godina proveli su u egipatskom ropstvu, ali su sve vrlo brzo zaboravili i Bogu svome Izbavitelju i Spasitelju okrenuli leđa. Mojsijeva molitva, zagovor za grešni narod uspijeva. “Ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.” Pokazuje tako svoje milosrđe, ljubav i praštanje.

Pavao govori o svom iskustvu Božje ljubavi i praštanja. Bio je “hulitelj, progonitelj i nasilnik”, ali Bog ga smatra vrijednim povjerenja i izabrao ga je za svojeg službenika. Iskusio je snagu milosti pomirenja, ljubav i praštanje, pa sada iz vlastitog iskustva potiče Crkvu i svakog pojedinog člana – pomirimo se s Bogom, priznajmo svoje propuste i pogreške i osjetimo istinsku radost koju Bog daje pomirenima sa sobom i s Bogom.

Evanđelje govori o Božjem praštanju i radosti nad obraćenim grešnikom. Ulazak grešnika u Kraljevstvo uzrok je najveće radosti i veselja. Pastir koji je našao izgubljenu ovcu, žena koja pronalazi izgubljenu drahmu i otac koji prima izgubljenog sina, slave jer se to dogodilo. Predstavnici židovstva, pismoznanci i farizeji prigovaraju Isusu što prima grešnike i s njima sjeda za stol. Smatraju se pravednima, oni su izabrani narod, a svi ostali su nepoželjni. Tako opet grade zlatno tele i dovode Božje milosrđe i praštanje u kušnju.

Možda smo i mi takvi “pravednici”. Zavidni smo, ne prihvaćamo ako se netko obrati, ne želimo u crkvu jer u prvim klupama sjede neki koji do jučer nisu išli u crkvu, ne sviđa nam se župnik. Gradimo li i mi zlatno tele? Iskušavamo li Božje milosrđe i praštanje? Državu smo sanjali i čekali više od tisuću godina, a kada smo je konačno dobili ne poštujemo je, ne cijenimo one koji su je stvorili. Izraelski narod imao je bogobojaznog i poštenog vođu, koji je kod Boga izmolio praštanje, a nas bi vodili nevjernici i agnostici. Takvi ne znaju, a vjerojatno i ne žele iskreno moliti za svoju Domovinu (nema ih na Sv. Misama za Domovinu). Za to je potrebna poniznost, domoljublje i istinska vjera. Bez toga molitva nema učinka.

Prošle smo nedjelje zaključili nedjeljno razmišljanje Sirahovim riječima da nema lijeka bolesti oholnika, jer se opačina u njima ukorijenila i da se takvi ne biraju. Zato molimo Duha mudrosti i razbora tako postupati.