PROPAST ĆE ONAJ ČIJA DUŠA NIJE PRAVEDNA, A PRAVEDNIK ĆE OD SVOJE VJERE ŽIVJETI.
KAD IZVRŠITE ŠTO VAM JE NAREĐENO, RECITE: “SLUGE SMO BESKORISNE! UČINISMO ŠTO SMO BILI DUŽNI UČINITI”.

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Hab 1, 2-3; 2, 2-4
  • Ps 95 (94)
  • 2 Tim 1, 6-8. 13-14
  • Lk 17, 5-10

Ostvariti dobit, ekstra dobit, osvojiti nagradu, biti uspješan i poznat pokretači su naše bezbožne, materijalističke i samodopadne kulture. To su i mjerila uspješnosti po kojima napredujemo, po kojima nas ocjenjuju, po kojima smo vrijedni ili to nismo. Kako s takvim sustavom vrijednosti povezati Isusove riječi sluge smo i učinili smo što smo bili dužni učiniti? Vrlo teško i to ne samo „uspješnima“, nego i vjernicima! Današnja liturgija uči da pravednik ne živi svoju vjeru radi nagrade, jer je zbog toga neće ni dobiti, ali nastojanje, želja i zalaganje da se život ispuni pravednošću i poštenjem sigurno je zalog uskrsnuća i vječnog života.

Prorok Habakuk živi u burnim vremenima, kada se na prednjem Istoku za prevlast bore dvije velesile – Asirsko i Babilonsko carstvo. U srazu velesila stradavaju mali narodi (čini nam se to jako poznato). U zemlji judejskoj česte su nepravde i nasilje. Prorok hrabro pita Gospodina: “Do kada?… Zašto?…” Bog proroku i svim patnicima svijeta daje odgovor i traži da se to zapiše za sva vremena. Pravda “ako stiže polako, čekaj, jer doista će doći i neće zakasniti.” Božje poimanje vremena je drugačije od našeg, ali jasno je rečeno: “Propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti.”

Pavao potiče Timoteja, svoga učenika, na hrabro svjedočenje vjere. Govori iz vlastitog iskustva, jer je podnio mnoge nepravde i progonstva zbog svjedočenja za Krista. Kršćanin koji nije spreman trpjeti za svoju vjeru nije vjerodostojan. Tko će mu povjerovati? Vjerodostojnost i uvjerljivost ne može postići samo svojim sposobnostima i zalaganjem, nego “po snazi Božjoj” i “po Duhu Svetom koji prebiva u nama.”

Apostoli su svjesni da evanđeoske zahtjeve mogu ispuniti samo velikom vjerom, pa zato mole Gospodina da im umnoži vjeru. Isus naglašava neizmjernu snagu vjere slikom duda, koji ima duboko i snažno korijenje i ne može ga iščupati ni jaka oluja, ali vjera, iako malena (gorušičino zrno) to može. Želi nam reći da istinskom vjerom možemo ostvariti ono za što mislimo da je nemoguće. Sve to naglašava prispodobom o sluzi i gospodaru. Gospodar je bahat i neosjetljiv, ne osjeća potrebu slugu pohvaliti ili nagraditi. Ali temelj priče nije gospodar, nego sluga. Ako je ispunio svoju dužnost, nema pravo tražiti nagradu. Žena koja se brine za muža i djecu, otac koji čini to isto, ne mogu tražiti posebne pohvale i nagrade. Čine to iz ljubavi, ne iz proračunatosti i ne slijedi nagrada. Prispodoba opisuje i naš odnos s Bogom. Bog nije poslodavac, koji plaća na temelju ugovora o radu. Ne možemo tražiti od Boga plaću, već ponizno priznati – sluge smo i učinili smo što smo bili dužni učiniti.

Nameće se pitanje što se događa kada ne učinimo ono što smo bili dužni učiniti? Vjera, vjerojatno nije umnožena, a možda to nismo ni tražili. Zato zrno gorušice ostaje samo jedno malo i beznačajno zrno, koje ništa ne pokreće. Tako temeljne vrijednosti, kao što su bogoljublje i domoljublje zanemarujemo i zaboravljamo. Nismo vjerodostojni i zato nam se ne vjeruje. Na Veliki petak činilo se da Bog šuti, a sada se čini da šuti cijelu godinu. Ali tog tužnog petka u znaku križa spašen je svijet, spašeno je čovječanstvo, jer grob je u nedjelju bio prazan. Budemo li i mi ponosno, pošteno i zauzeto nosili svoj križ, ako činimo što smo dužni činiti i naš život neće biti prazan, ali zato hoće grob.