28. nedjelja kroz godinu
IDI! TVOJA TE VJERA SPASILA!
Trpimir Benković
Nedjeljna čitanja
- 2 Kr 5, 14-17
- Ps 98 (97)
- 2 Tim 2, 8-13
- Lk 17, 11-19
Za Božju dobrotu i ljubav zasigurno možemo reći da je bezgranična. Ne poznaje granice rasa, kultura i nacija. Spasenje je svima ponuđeno. Treba samo malo vjerovati, biti malo ponizan i zatražiti pomoć, a kada nam se pomogne, treba biti i malo zahvalan. Namjerno ponavljam malo, jer Bogu je i to dosta za naše spasenje. Današnja Služba riječi govori o vjeri. Temelji se na čudu, a plod je zahvalnosti.
Naaman Sirac je vrhovni vojni zapovjednik, čovjek ugledan i pošten, ali je gubav. Kada mu je prorok Elizej rekao da se okupa u rijeci Jordanu sedam puta, smatrao je to šalom, ali je poslušao i ozdravio. Shvatio je da se ne radi o magiji, nego o Božjem spasiteljskom djelu. Vraća se Elizeju i ispovijeda svoju vjeru: “Sada znam da nema Boga na svoj zemlji, osim u Izraelu”. Neće se više klanjati drugim bogovima. Postaje tako uzor vjernika i štovatelja istinitog Boga.
Dar vjere i spasenje nije vezano uz neki narod ili zemlju uči apostol Pavao, već je ponuđeno svima. Mogu glasnike Evanđelja okovati, proglasiti ih zločincima, klerofašistima, šovinistima, antidržavnim elementima, ali “Božja riječ nije okovana.” Zato trpljenje za vjeru i narod nije strano, a mi se s posebnom zahvalnošću sjećamo mnoštva mučenika iz našeg Naroda. Vjera u Krista daje nam snagu da možemo prevladati takve situacije, a Pavao nas ohrabruje odlomkom iz starokršćanske pjesme mučenika: “Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo i on će nas zanijekati. Ako ne budemo vjerni, on ipak vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati.”
Gubavac je čovjek izoliran iz društva, odbačen, mora živjeti izvan grada ili sela, svoju prisutnost mora iz daleka najaviti. Njegov problem nije samo njegova bolest. Veći je problem što je izbačen iz života svoje zajednice, osamljen i prezren. Potresan je prizor grupe gubavaca koja traži pomoć. Isus ih iscjeljuje i šalje svećenicima, da im potvrde ozdravljenje da se mogu vratiti normalnom životu. Nakon ozdravljenja grupa više nije jedinstvena. Židovi (smatraju se jedinim pravovjernim) ozdravljeni nastavljaju put prema Jeruzalemu, da se u hramu pokažu svećenicima i nastave svoj prijašnji život. Samarijanac ( poganin, s kojim se i ne bi družili da svi nisu bili gubavi) se vraća i zahvaljuje Isusu. Ostala devetorica otišla su u jeruzalemski hram, a Samarijanac se zahvaljuje u “duhu i istini” i zato mu Isus objavljuje: “Tvoja te vjera spasila.” Svi su izliječeni, ali do spasenja je došao samo jedan, onaj koji zahvaljuje.
Iskrena zahvala, vjerojatno je i najsnažnija molitva. Na zahvalnost nas poziva svaki radosni trenutak u životu, svaki osjećaj divljenja pred pojavama u prirodi i među ljudima. Ali kako to ostvariti, kada današnji čovjek ne vidi radost u svom životu, a još se manje ima namjeru nečem diviti ili nekom zahvaljivati. Suvremena guba se ne vidi. Napala je dušu i tako postala još opakija boleština. Što je s onima koji misle da nemaju dušu? Jesu li bolje prošli od nas koji mislimo da je imamo. Što ako je i nas tako duševne i duhovne napala guba? Što će biti s onima koji su bez duše zvjerski napunili rudarska okna, tenkovske rovove, jame sa stotinama tisuća nevinih ljudi? Hoće li bar netko od njih zatražiti pomoć, progovoriti i očistiti dušu?
Sjetimo se, spasenje je svima ponuđeno, vjera je dar koji smo svi dobili, a zahvalnost možemo ili ne moramo pokazati, ali samo oni koji je pokazuju mogu čuti radosnu istinu: “Tvoja te vjera spasila!”
Prije nekoliko godina u našem ozbiljnom župskom listiću ispričali smo vic. Ponovit ćemo ga i danas.
Štef otvara vrata stana, a pred vratima smrt. Pita je što treba, a ona odgovara da je došla po njegovu dušu. Štef se okrene i vikne: „Goga dušo, tebe trebaju!“
