29. nedjelja kroz godinu
VALJA SVAGDA MOLITI I NIKADA NE POSUSTATI!
Trpimir Benković
- Izl 17, 8-13
- Ps 121 (120)
- 2 Tim 3, 14-4, 2
- Lk 18, 1-8
Spoznaja da se naša mjerila i naš način razmišljanja u mnogome razlikuju od Božjih mjerila, preduvjet je dobre i ponizne molitve. To pretpostavlja čvrstu i zrelu vjeru s punim povjerenjem u Božju pomoć. Slaba ili poljuljana vjera čini vjernike plašljivim, nesigurnim. Kako živjeti vjeru u sekulariziranom, agnostičkom i nezainteresiranom društvu u kojem vlada znanost, tehnika i mediji za koje je vjera još uvijek opijum za narod, ili u novije vrijeme nešto nepotrebno. Stvara se ozračje straha, nesigurnosti, tjeskobe. Što više volimo sami sebe, to se više bojimo, više nas je strah. Sve što izaziva strah nije od Boga, nego je plod naše samodopadnosti, sebičnosti, želje za vlašću i odlučivanju o svojoj i tuđoj sudbini. Ali tamo gdje je vjera živa nema straha i tjeskobe, a ako se i pojavi Kristova je ruka ispružena i spremna pomoći. Zato nas ne spašava čudo nego vjera i molitva. Molitva je život. Ona je lijek naših duhovnih bolesti. Manje bi bilo svađa, mržnje, neprijateljstava kada bismo više molili. Međutim, osjeća se kriza molitve. Razlog je najčešće – Bog me ne čuje, molim a ništa se ne događa, bolje ide onima koji ne mole. To je nerazumijevanje biti molitve. Današnja Služba riječi pomaže nam shvatiti smisao i vrijednost molitve u našem životu i u životu Crkve i Naroda.
Mojsijeve uzdignute ruke znak su molitve koja traži Božju pomoć. Mojsije nije predstavljen kao ratnik, vojni zapovjednik, već kao posrednik između Boga i naroda. Pobjeda nad neprijateljem ne pripisuje se ni Mojsiju, ni Jošui, već Bogu. Mojsije na gori postaje pralik Krista, raširenih ruku na križu, a molitva mora poglavito biti ustrajna, podržana istinskom vjerom i sigurnošću u ispunjenje. Zato raširene ruke na križu traju više od dvije tisuće godina, a vrata paklena su bespomoćna. Ne mogu uništiti iskrenu žrtvu ljubavi prema svim ljudima koji je prihvaćaju , u njoj iskreno i zauzeto sudjeluju nastavljajući s Kristom činiti dobro. Takva molitva postaje najjače oružje, s takvom se molitvom pobjeđuje.
Snaga molitve je u vjeri, naglašava Pavao. Snaga Svetog pisma čini nas “mudrima na spasenje po vjeri u Isusa Krista”, čini nas “za svako dobro djelo prikladnima.” Ono je “bogoduhno”, božanskog je porijekla. Zato se kršćanska zrelost i vjerodostojnost postižu po trajnom i vjernom druženju s Biblijom.
Evanđelje govori o pobjedi ustrajne, uporne molitve. Važna je značajka sigurnost (čija je podloga u vjeri) da ćemo biti uslišani. Sinovsko povjerenje u Božje očinstvo, u dobronamjernost Oca, temelj je molitve. Ako prigovaramo da su molitve beskorisne, da nas Bog ne sluša, da bolje prolaze oni koji ne mole, nemamo povjerenja u očinsku dobru namjeru, pa nas Isus upozorava: “Kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?”
Molitva je razgovor s Bogom, sa sugovornikom oči u oči. Ta molitva mora biti trajna i nikad ne smije prestati ni u prostoru ni u vremenu, ni u Crkvi, ni u meni ni u tebi. Jedino takvu molitvu Bog će prihvatiti, po njoj postupiti u svom božanskom razumijevanju i milosrđu. Nama bi bili vrlo mudro i korisno Božje postupke ne komentirati i ne procjenjivati, jer i dobru molitvu tako možemo pokvariti.
Naši su branitelji s krunicom oko vrata i s vjerom u srcu branili i čuvali svoje. Zato su i njih čuvale i bodrile Mojsijeve i Krristove podignute ruke, kao i podignute ruke mnogih Hrvata koji su svoje molitve, sposobnosti, dobre namjere, a nakraju i živote položili u borbi za Dom, za slobodu svojih obitelji, Crkve i Naroda. Neizmjerno smo im zahvalni, a poglavito dobrom Bogu koji je našu iskrenu molitvu čuo, prihvatio i uslišio. Sada živimo u svojoj državi, ali potreba za molitvom nije prestala, čini se sve potrebnija.
