DOBAR SAM BOJ VOJEVAO, TRKU ZAVRŠIO, VJERU OČUVAO.
BOŽE, MILOSTIV BUDI MENI GREŠNIKU.

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Sir 35, 12-14. 16-18
  • Ps 34 (33)
  • 2 Tim 4, 6-8. 16-18
  • Lk 18, 9-14

Služba riječi nastavlja pouku o molitvi. Prošle nedjelje o ustrajnosti molitve, a danas o ponašanju osobe koja moli. Spoznati što je trajna vrijednost nije lako. Okruženi smo lažnim blještavilom, koje s vremenom postaje poželjno i interesantno. Novine, časopisi, sapunice na dalekovidnici nameću lažne vrijednosti i prikazuju ih kao mjerilo uspješnosti, kao cilj. Skloni smo sebeljublju, težimo vlasti, materijalnim probicima. Čak i vjernici, kao i židovstvo Isusovog vremena, smatramo se dobrim, jer ćemo formalno, isprazno ispuniti sva pravila i propise. Prigovaramo svemu i svakome. Ne odlazimo u crkvu, jer su tu sada neki novi vjernici, koje smo proglasili lažnim obraćenicima i licemjerima. Današnja liturgijska čitanja trebala bi pomoći u ocjeni jeli je naša molitva još uvijek “djetinja” ili je postala zrela, što znači da će biti učinkovita.

Starozavjetni prorok daje nam dragocjenu pouku o našem držanju u molitvi. Gospodin je nepristran sudac, “lijepo lice” ne pomaže, nema glumatanja i pretvaranja. Voli iskrenost i sluša molitve. Blizak je najpotrebnijima koji ustrajno mole u poniznosti. Prorok tvrdi tko je ojađen, blagonaklono će biti uslišan, jer vapaj njegov diže se do oblaka, “prodire kroz oblake” do Boga. Molitva “nema mira”, ne odustaje dok Svevišnji ne pogleda, “pravedno ne prosudi i pravdu ne uspostavi.”

Apostol Pavao piše posljednju poslanicu, opisuje svoj položaj pred “odlaskom”, ostavlja nam duhovnu oporuku. Uspoređuje svoj život sa “žrtvom ljevanicom” (vino, ulje ili voda lijevalo se po žrtvama). Iako zatočen, nepravedno optužen, ostavljen od prijatelja i očekuje smrtnu kaznu nije klonuo duhom, već se pouzdaje u Gospodina. Moli skrušeno i ponizno za Božju pomoć svjestan da sve što je u apostolskom poslanju učinio nije njegovo djelo, već Gospodnje i zato samo Njemu ide slava.

Kao što je prispodobom o udovici i nepravednom sucu Isus zorno predočio kako naša molitva mora biti ustrajna, tako u današnjoj prispodobi o farizeju i cariniku savjetuje i uči kako se postaviti u molitvi. Farizej ističe svoju pravednost, sebeljublje i samodostatnost. Njegova molitva i nije molitva. Zapravo se hvali, nabraja zasluge i drži da ispunja i više nego Zakon od njega traži. Ponosan je, prezire carinika koji moli kraj njega, ne daje Bogu hvalu i nema pouzdanja u Boga. Molitva bez priznanja svoje grešnosti, bez vjere i ljubavi, ne opravdava, ostajemo u svojoj sljepoći i grešnosti. Carinik, mrski utjerivač poreza za rimskog okupatora, naprotiv, priznaje svoju grešnost i skrušeno moli. Treba naglasiti da carinik nije uzor dobrog vjernika, već čovjeka koji s pouzdanjem moli. Isus zaključuje da farizej, privržen svojoj oholosti i umišljenoj pravednosti, odlazi neopravdan uz svu svoju veliku “religioznost i svetost”, a carinik odlazi opravdan zbog svoje iskrene i skrušene molitve.

Što učiniti i baštiniti život vječni? Nije dostatno poštivati pravila i zapovijedi. Nemamo snage odreći se svega onoga što nas sputava i ne dopušta nam doći do slobode koja daje osjećaj sigurnosti i spokoja. Ta je sloboda utemeljena na potpunoj predanosti i povjerenju našem Stvoritelju. Do nje nećemo doći dugotrajnim studiranjem, magisterijem ili doktoratom, nego čistim i otvorenim srcem, koje ponizno moli i nesebično prihvaća Božju riječ. Zato Božju riječ treba čitati, u nju vjerovati, pokušati je razumjeti, a poglavito je živjeti. Tako će naša iskrena i ponizna molitva probiti oblake i doći do Boga. Kada se to dogodi i mi možemo reći: „Dobar sam boj vojevao, trku završio, vjeru očuvao!“