DAJTE CAREVO CARU, A BOŽJE BOGU

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Iz 45, 1. 4-6
  • Ps 96 (95)
  • 1 Sol 1, 1-5b
  • Mt 22, 15-21

Bog je istinski kralj i vladar svijeta. Bitno se razlikuje od ostalih kraljeva, vladara ili vlastodržaca. Nema vojsku i policiju, ali Kraljevstvo nije nenaoružano, nije bez zaštite. Posjeduje najjače oružje, oružje neograničene ljubavi, koja čuva mnogo bolje i jače od svih vrsta naoružanja. Nesebično je daje i onima koji Ga ne poznaju ili čak i niječu. Tako upravlja svijetom već tisućama godina, a vladari dobri ili loši, vjernici ili nevjernici sredstvo su u Božjim rukama sve do naših dana. Biti kršćanin, vjernik u suvremenom svijetu znači surađivati s Bogom u svim područjima vjerskog, društvenog, ali i političkog života. Treba zauzeto raditi zastupajući temeljne vjerske odrednice – ljubav, mir, dobro.

Prorok Izaija opisuje suradnju Boga i bezbožnika. Veliko babilonsko carstvo propada pred navalom perzijskog kralja Kira. Bog pomaže poganskom kralju i oslobađa svoj narod iz zatočeništva. Bog ga je učinio svojim suradnikom, “primio ga za desnicu”, naoružao ga i pomogao u pobjedi, iako ga on ne poznaje. Ali starozavjetni prorok naglašava Božje riječi: “Ja sam Gospodin i nema drugoga, osim mene Boga nema.”

Današnja poslanica najstariji je novozavjetni spis, pisan 51. godine iz Korinta. Govori kako zajednica mora odgovoriti i ljudskom i Božjem pozivu. Vjera, ljubav i nada svjedoče o njihovoj ljudskoj zauzetosti, a Božji se utjecaj očituje “u snazi Duha Svetoga.”

Evanđelje je dokaz kada se i ne želiš baviti politikom, a na bilo koji način javno djeluješ, ne možeš izbjeći njen utjecaj. Podlo i licemjerno pitanje Isusu namjera je Njegove vjerske, nacionalne i političke kompromitacije. Pitanje poreza u Kristovo doba, vrlo je nezgodno. Buna protiv rimskog cara u krvi je ugušena, a od Isusa se očekuje politički odgovor. Ako zaniječe porez kriv je pred carem, a ako podrži porez biti će kriv pred narodom. Isusov odgovor:”Carevo caru, Bogu Božje”, mudro objašnjava da se ne radi o podijeli između Boga i cara, nego o različitim vidovima na kojima se odvija društveni život. Isus tako ne niječe cara i njegove propise, ali naglašava Boga i Božja pravila. Dijeli Boga i cara, religiju i politiku, Crkvu i državu. Od tada je prošlo dvije tisuće godina, a ništa se nije promijenilo. I danas se Crkvu stavlja u politički kontekst kada nekome ne odgovara njeno djelovanje. Crkva je, radi svoga poslanja, dužna i mora podići glas kada vlast ponižava, osporava i razara dostojanstvo čovjeka i cijelog naroda iako se izlaže neobjektivnoj i zlonamjernoj ocjeni da se bavi politikom. Bezobrazni, bahati, loši i nevjerodostojni političari, predsjednici, u sprezi i istim takvim novinarima, pokušavaju ušutkati Crkvu, biskupe i svećenike, zatvoriti ih u sakristije, obezvrijediti njihov utjecaj u narodu. Djelomično u tome i uspijevaju. Ali svaki vjernik, kao i kršćanska zajednica mora svjedočiti iskreno domoljublje i bogoljublje, djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu, carevo dati caru, ali još više i gorljivije davati Bogu Božje. To nas uči naša vjera i nauk Crkve, to nas uči gruba povijest našeg Naroda. Da nismo stali i ostali uz Boga i Crkvu državu ne bismo imali, možda ni nas ne bi bilo. Čini se da s našim bezbožnicima i poganima, komunistima i antifašistima Bog nije surađivao, a izgleda da i neće, pa ćemo mi, kao i dosada, sami nastaviti borbu za Dom i krst časni!