3. korizmena nedjelja – bezimena

JA SAM GOSPODIN BOG TVOJ, KOJI SAM TE IZVEO IZ ZEMLJE EGIPATSKE, IZ KUĆE ROPSTVA.
RAZVALITE OVAJ HRAM I JA ĆU GA U TRI DANA PODIĆI.

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Izl 20, 1-17
  • Ps 19 (18)
  • 1 Kor 1, 22-25
  • Iv 2, 13-25

Put kroz pustinju izabranog naroda još traje. Na putu smo prema obećanoj zemlji, prema konačnom spasenju. Put nije ugodan. Pustinja nije lijepo i poželjno mjesto, ali baš takva mjesta i situacije traže odluke i ponašanja koja nas vode u dobrom ili pogrešnom smjeru. Poslušati Božja pravila, moliti, čitati, zauzeto živjeti u zajednici vjernika pomaže u donošenju takvih odluka. 

Deset zapovjedi ne treba shvatiti kao skup zabrana, strogih i zahtjevnih pravila. Zapovijedi su dar, znak saveza i oslobođenja izabranog naroda iz ropstva. To je temeljni propis (suvremeno društvo ga naziva Ustav) kojim jedan narod postaje organizirana zajednica ljudi. Prva zapovijed, nazvana poglavita, uz drugu i treću  uređuje odnos prema Bogu i temelj je svih ostalih. Bog se obvezuje čuvati svoj narod, kao što je to i do sada činio – izveo ga je iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Daje slobodu svome narodu, daje obećanje da će i ubuduće na njega paziti, a za uzvrat traži čistu vjeru i poštivanje svoje braće po vjeri i svih ljudi. Četvrta govori o roditeljima, o obitelji, o temelju našeg postojanja. Ostale zapovijedi lako ćemo poštivati, ako smo prve četiri postavili kao temelje vjere prema Bogu i čovjeku (poglavito roditelju). Tako se “zapovijedima” zapravo uređuju odnosi s Bogom i odnosi među ljudima, odnosno određujemo i sami sebe.

Vjernici u Korintu skloniji su mudrosti ovoga svijeta nego li mudrosti Božje riječi koju naviješta Pavao. Židovi traže znak, Grci mudrost, a Pavao im propovijeda o Kristu uskrslom i izaziva sablazan i podsmjeh. Stavljajući sebe ispred svih, oslanjajući se na svoje sposobnosti čovjek postaje bahat, sebičan i samodostatan. Ne poštuje, ne uvažava i ne sluša nikog oko sebe, a i Bog postaje opterećenje, postaje nepotreban. Ponovno se ostvaruju proročke riječi – došao je na svijet nekima kao kamen spoticanja, na sablazan i propast, a nekima na spasenje i istinsku mudrost.

Izabrani narod (prije Krista) siguran je u spasenje, jer ima Zakon, Hram i Savez. Isus zato nije Mesija, nije Spasitelj, jer to je već riješeno. Simboličkim čišćenjem Hrama Isus nastoji objasniti da površna, tradicionalna (otići u crkvu za Božić, Uskrs i pojesti odojka uz gemišt ispred crkve za Veliku Gospu) interesna religioznost ne vodi u spasenje. Istjerivanjem trgovaca žrtvenih životinja i mjenjača novca želi pažnju ljudi usmjeriti prema sebi, naglasiti da Bog nije prisutan u Hramu, a to znači da on prestaje biti mjesto susreta. Posredništvo nekog mjesta se dokida, a mjesto susreta je novi Hram, “šator tijela”, istiniti hram novog zavjeta – proslavljeno tijelo Kristovo. Ali takav susret ne može se dogoditi srcem ovisnim i zatrovanim zavišću, sebičnosti, nepoštivanjem … Treba očistiti srce od smeća suvremenog svijeta (izgraditi spalionicu, možda kompostanu), početi s preobrazbom, ali svjesni da smo hram Duha Svetoga, da radimo i živimo za našu Crkvu, obitelj i Domovinu. Poštujući i braneći Crkvu u svome Narodu stvaramo preduvjete  izgradnje  sveopće Crkve svih Naroda, jer ne poštujući svoje ne možemo i ne znamo poštivati tuđe.