4. korizmena nedjelja – sredoposna

NEK MI SE JEZIK ZA NEPCE PRILJEPI AKO SPOMEN TVOJ SMETNEM JA IKADA!
BOG JE TAKO LJUBIO SVIJET TE JE DAO SVOGA SINA JEDNOROĐENCA DA NIJEDAN KOJI U NJEGA VJERUJE NE PROPADNE, NEGO DA IMA ŽIVOT VJEČNI.

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • 2 Ljet 36 14-16. 19-23
  • Ps 137 (136)
  • Ef 2, 4-10
  • Iv 3, 14-21

Izabrani narod, u povijesti spasenja, prolazi kroz pustinju sumnji, nepoštivanja i prigovaranja (mrmljanja, Masa i Meriba). To, u svom životu, prolazi svatko od nas. Nisu sporni padovi, koji se svima događaju, sporno je ne obratiti se za pomoć, ne prihvatiti pomoć, koja nam se stalno i velikodušno pruža. Bog neće zaboraviti i prekršiti Savez, ali Ga naše ponašanje može razljutiti, jer mi kršimo pravila Saveza, ili ga potpuno zanemarujemo. Povijest spasenja, kao i život svakog pojedinca, splet je povjerenja i nepovjerenja, odanosti i nepoštivanja, srdžbe i milosrđa. Današnja liturgijska čitanja govore da su grijeh i nevjera propast, odlazak u vječnu tamu, ali to se događa, to je naša stvarnost. Bog nudi izlaz, daruje svoga Sina za spas svijeta. To je zadnji, konačni Savez o kojem ovisi naše spasenje. Zato oprezno!

Izabrani narod je zaboravio od koga je izabran i da ima povlašten položaj samo onda kada u potpunosti cijeni i poštuje Izbornika. Kada Hram prestaje biti mjesto susreta ne treba ga, uruši se sam ili ga sruši neprijateljska vojska.

Ćudoredni život izabranog naroda nepopravljivo se raspao. Starozavjetni tekst to opisuje riječima: “Svi su svećenički glavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru.” Nije bilo drugog načina nego kazniti nevjerni narod. Razoren je Hram, pobijeni ljudi, a preživjeli su odvedeni u babilonsko ropstvo (ropstvo mije babilonsko, ali sve je ostalo poznato). Nije to bio znak Božjeg odbacivanja Saveza, nego upozorenje narodu. Obveze treba ispuniti. Prorok Jeremija tješi ropstvom izmučeni narod i najavljuje izbavljenje. Perzijski kralj Kir, Božjom pomoću, to i provodi. Izabrani Narod vraća se na svoja ognjišta i opet gradi Dom. Opet su Narod, koji ima svoj Dom za koji vrijedi skrbiti, koji valja braniti i duhovno i vojno i za koji treba biti spreman i poginuti.

I Pavao govori da je spasenje dar Božji, a ne plod naših dijela i zasluga. Spasenje je ostvareno u Kristu. Traje, ostvaruje se i s nama zauvijek ostaje samo u zajedništvu s Kristom, kao zadnjim i najsavršenijim Savezom Boga i čovjeka.

Svjetlo je darovano svijetu. Otac daje svoga Sina da svaki koji vjeruje ima život vječni, da se svijet spasi po njemu. Naglašava se spas, a ne osuda. Bog ne želi strašiti ljude posljednjim sudom, ali kao i do sada u povijesti spasenja, traži od nas prihvaćanje ili bar namjeru prihvaćanja Svjetlosti koju nam daruje. Teško je razumjeti opredijeljenost tami i zlu. Zašto sva javna glasila svoju nakladu ili gledanost temelje na lošim vijestima, poluistinama i lažima? Zašto mi to uporno čitamo i gledamo? Samo zato jer nam se to sustavno i zlonamjerno nameće ili mi ipak rado ili zlurado slušamo o tuđim nevoljama, rastavama i tragedijama? Možda i mi više naginjemo tamnijoj strani. Slobodni smo u izboru, a dostupna nam je i povijest spasenja.

Do sada su nam Hramove rušile neprijateljske vojske, ali izgradili smo nove. Nadamo se i želimo da se to više ne događa. Zato Domovinski rat ne treba gledati samo kao ostvarenje slobodne i nezavisne države, nego i kao opomenu. Mnoge su crkve (hramovi) srušene, ljudi poubijani, a mnogi odvedeni u ropstvo po logorima u susjedstvu. Još je mnogo patnji ranjenih, osakaćenih i silovanih. Zato za Hram duše opasnost nije prošla, pače čini se još većom. Opredijeljenost tami dovodi do urušavanja Hrama, do novog ropstva. Sada je to ropstvo bez vidljivih okova, koje predstavlja beznađe, depresija, nepoštivanje svojih svetinja, nepoštivanje Božje riječi. Kada Hram svoje duše i tijela rušimo sami obnova je mnogo teža, dugotrajnija ili čak nemoguća. Ne bi trebalo pjevati svoje pjesme razbojnicima, da nam se jezik za nepce ne zalijepi. Da nam se i opet ne dogodi da na obalama rijeka babilonskih sjedimo i plačemo spominjući se Siona, Velebita ili Dinare a na vrbe povješamo svoje harfe da ne bi zapjevali svojim barbarskim dušmanima. Ali ne bi trebalo dopustiti ni da oni nama pevaju.