34. nedjelja kroz godinu – svetkovina Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja

jesus-g9e7be389f_1920
SVE JE PO NJEMU I ZA NJGA STVORENO, ON JE PRIJE SVEGA I SVE STOJI U NJEMU.
JA SAM ALFA I OMEGA – GOVORI GOSPODIN – ONAJ KOJI JEST, KOJI BIJAŠE I KOJI DOLAZI, SVEVLADAR!
TI KAŽEŠ! DA, KRALJ SAM! TKO JE GOD OD ISTINE, SLUŠA MOJ GLAS!

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja
  • 2 Sam 5, 1-3
  • Ps 122 (121)
  • Kol 1, 12-20
  • Lk 23, 35-43

Današnja biblijska čitanja, kojima se završava liturgijske godina, nikako nas ne smiju ostaviti ravnodušnima i nezainteresiranima. Tjeraju nas razmišljati. Nudi vam se kraljevstvo, mjesto predsjednika, svečana loža, počasno mjesto, udobna fotelja, a vi izaberete križ, zapravo muku i smrt na križu. Ludost! Zašto ludost? Kakav je to Kralj koji umjesto vlasti i časti izabire muku i smrt? Kakav to Kralj, kojeg su ubili kao političkog protivnika i razbojnika, već dvije tisuće godina okuplja ljude usprkos svih osporavanja, neistina, krivokletstava? Današnji se vladari ne bi tako ponašali. Zato današnje vladare, predsjednike, premijere ne smijemo i ne možemo uspoređivati s Kristom kao kraljem. Samo onaj tko skrbi za svoj narod, iskreno služi, istinski i vlada, pa je svaka usporedba neprimjerena. Ima li sličnih kojima je to kroz povijest uspjelo? Evo razloga za razmišljanje!

Današnju svetkovinu godine 1925. ustanovio je papa Pio XI., zabrinut zbog vladavine boljševizma i komunizma i sve prisutnijeg nacional socijalizma, koje su bile opsjednute kultom ličnosti. Na žalost, to nije uspjelo, a hrvatski je narod to bolno osjetio u doba vladavine zločinačkog i totalitarnog komunističkog režima s vrlo izraženim kultom vladara. Ima li smisla, u takvim okolnostima, Krista nazivati kraljem? Itekako!

Suvremeni svijet temeljen na materijalizmu, liberalizmu, relativizmu ne prihvaća današnju svetkovinu, ne priznaje Bogu ulogu kralja i vladara svijeta. Ne priznaje se ni uloga Suca povijesti, svemira i svakog od nas. Zato bi bilo pogrešno Kristovo kraljevstvo vezati uz zemaljska, politička kraljevstva. Koliko velika i moćna bila sva su propala i propast će, jer samo je jedno Kraljevstvo vječno i samo je jedan Kralj onaj koji jest, koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.

Knjiga o Samuelu opisuje vrlo značajan događaj u povijesti izabranog naroda – David je proglašen kraljem sjevera i juga, Izraela i Jude. Privremeno je ujedinjeno dvanaest plemena, uspostavljena je Davidova dinastija i Jeruzalem postaje duhovna i politička prijestolnica izabranog naroda. Isus se naziva sinom Davidovim. David je pralik Isusa Krista, koji će simbolično u svojem Kraljevstvu trajno okupiti sve narode svijeta na temelju ljubavi, suživota i praštanja. To je temelj i svih budućih trajnih okupljanja kroz povijest.

Pavlov hvalospjev naglašava Kristovo prvenstvo i gospodstvo u stvaranju svijeta. Krist je Prvorođenac svakog stvaranja, ne u vremenskom, nego u uzročnom – posljedičnom smislu. Njegovo gospodstvo ne guši, ne otuđuje, već svakom ostavlja njegovo dostojanstvo. Svojim križem Krist je sve pomirio, tijelo i dušu, materiju i duh, nebo i zemlju. Ali do pobjede ne dolaze ravnodušni i nezainteresirani, već borbeni i zauzeti. Ako je Kralj nosio križ, možda i nama to padne na pamet. Možda neće, ali onda ne igramo Kraljevsku utakmicu.

Isus se izravno očituje kao Kralj jedino u Ivanovom evanđelju i pred Pilatom ne šuti. Potvrđuje svoju božansku bit, odgovara Pilatu: “Da, kralj sam! Ja sam se zato rodio i došao na svijet svjedočiti za istinu.” Kraljuje, ali na drugačiji način nego to čine zemaljski kraljevi. On nema vojsku i policiju, nema potkupljive glavne urednike dnevnih i tjednih tiskovina, nema podršku partijskog i stranačkog vrha, ali posjeduje nešto mnogo snažnije, a to je ljubav kojom se osvaja svijet. Nažalost, to je morao potvrditi mučeničkom smrću, kao i mnogi prije i poslije Njega koji su se zalagali za istinu i tako se sukobili s političkim vlastima kojima istina smeta. Zbog istine mnogi su razapeti, zatvarani i proganjani (Goli otok, Lepoglava …), ali istinu nisu mogli pokopati i uništiti. Istina je tu, treba je potražiti i objelodaniti. To nije revizionizam, prekrajanje povijesti, nego vrlo pametno i jedino rješenje naših problema!

Tko prihvati ljubav kao temelj svoga ponašanja i razmišljanja prihvatio je i Boga, kojeg možda i ne poznaje (kada smo te vidjeli gladna, žedna, u tamnici). Tko ne prihvati poziv ljubavi osuđuje sam sebe na “vječnu muku”, jer vidjeli smo gladna, žedna, oboljelog, stranca, a nismo pomogli. Krist ih simbolično dijeli na one s desna i one s lijeva.

Njegovo kraljevanje stvara novog čovjeka. To prvo simbolično ostvaruje desni razbojnik. On trpi s Kristom, vidi u njemu nepravedno osuđenog, iskazuje mu pažnju i priznaje Njegovu kraljevsku moć molbom: “Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje!” Molba je uslišana i Krist mu odgovara: “Danas ćeš biti sa mnom u raju!”

Desnom je razbojniku obećan raj, jer je u zadnjem času shvatio i prihvatio Isusovu žrtvu, ali lijevi se znakovito uklopio u bezbožno i bezdušno divljanje rulje koja nije cijenila ni svoga Boga ni svoju Domovinu, pa tako ni svoju subraću. Desni tako nisu pogriješili kada su izabrali služiti, moliti, činiti dobro, opraštati. Lijevi, dakle oprez, jer čuđenje neće pomoći. Ono što ste učinili svojim bližnjim, a ne temelji se na ljubavi i ono što ne učiniste, a trebali ste, škodi jako.

Liturgijska čitanja u nekoliko zadnjih nedjelja pripremaju nas na Kristov ponovni dolazak, na konačni sud. Crkvena godina završava činom milosrđa razbojniku, unosi u naše živote svjetlo i smisao postojanja, mir i nadu da ćemo i mi u času prijelaza u vječnost čuti :”Danas ćeš biti sa mnom u raju!” Nema unaprijed spašenih ili okrivljenih prema pripadnosti nekom narodu, vjeri ili staležu. Sudac svemira i povijesti, svih naroda i svakog od nas, Krist Kralj, suditi će po djelima ljubavi. Desni razbojnik je zaslužio spasenje prihvativši Krista kao nepravedno osuđenog, a sam je priznao svoje pogreške i propuste. Zato ne treba slušati lijevog, bio on razbojnik ili ne.