5. nedjelja kroz godinu
Trpimir Benković
TADA ZAČUH GLAS GOSPODNJI: “KOGA POSLATI? TKO ĆE POĆI”? JA REKIH:”EVO ME, MENE POŠALJI!”
Nedjeljna čitanja
- Iz 6, 1-2a, 3-8
- Ps 138 (137)
- 1 Kor 15, 1-11
- Lk 5, 1-11
Kada prevladamo sebičnost, kada postanemo svjesni svojih slabosti i ograničenosti, postajemo sposobni primiti, razumjeti, a onda i prenijeti Božju riječ. Takvih savjesnih i sposobnih prenositelja Božje riječi uvijek je nedostajalo, a u novije vrijeme potrebe su sve veće, pa se i nestašica više osjeća. Biti kršten znači biti pozvan svjedočiti, bedra opasati! Uz Božju pomoć nema nesposobnih, nema nepotrebnih, nema nevažnih, ali poziv moramo prihvatiti. Možemo ga i odbiti, ali najgore, a na žalost i najčešće, poziv se ignorira, ne obraća se pažnja. To je vrlo opasno. Bog nas je stvorio i nije nas ništa pitao. Život nam je darovan i u tome nismo sudjelovali, a to se od nas nije ni tražilo. Spasiti život, zaslužiti život vječni je nešto drugo. Bog će nas sada pitati, tražiti suradnju. Ako nema odgovora, ako nema suradnje nema ni dogovora, nema života, poglavito vječnog. Zato treba biti budan o čemu smo čuli u vrijeme Došašća, a bliži nam se i vrijeme Korizme u kome bi svjesni svoje nesavršenosti mogli postati znak prepoznatljiv. Ma mogli bi!
Izaija govori o liturgijskom slavlju u kojem se Bog objavljuje proroku kao „Sveti“. Pred Božjom svetošću postaje svjestan svoje grešnosti i nesavršenosti. Naglašava se da u biti proročkog poziva nije zasluga, nego svijest o vlastitoj grešnosti. Svetim žarom sa žrtvenika jedan od anđela dotakne njegove usne i proglašava ga čistim i spremnim za naviještanje Božje riječi. Na pitanje: „Koga poslati?, Tko će poći?“, Izaija posvećen i očišćen spremno odgovara: “Evo me, mene pošalji!”
Današnja poslanica sažetak je apostolskog vjerovanja, koje je Pavao primio u Jeruzalemu 36. godine i predao crkvi u Korintu. Pavao, svjestan svoje grešnosti, govori o sebi kao najmanjem među apostolima, koji nije dostojan zvati se apostolom. Vjerovanje temelji na dvije bitne značajke – smrt Kristova i njegovo uskrsnuće. Smrt i pokop Kristova značajke su utjelovljenja, koje čini Sina Božjega nama u svemu slična osim u grijehu. Tako Pavao definira poslanje apostola kao svjedoka Kristova uskrsnuća.
I evanđelje govori o objavi “Svetoga”. Objava sada nije u hramu, već na moru u ribolovu. Božja riječ ulazi u svakidašnjicu – živimo u vremenu utjelovljenja. Šimun je, na Kristov zahtjev, ipak bacio mrežu, a nije vjerovao da to ima smisla. Na njegovo zaprepaštenje ulovili su mnogo ribe, mreže im se gotovo razdirale. Kao i Izaija i Petar priznaje svoju grešnost, ali ga Isus oslobađa i zadužuje proročkim, odnosno apostolskim poslanjem riječima: „Od sada ćeš ljude loviti!“ Tako posvećen ostavlja sve, odlazi za Kristom i postaje prenositelj i navjestitelj Božje riječi.
Izaija, Pavao i Petar svjesni su svoje grešnosti i nesposobnosti, ali se predaju Božjoj providnosti. Ne naviještaju sebe, nego Božju riječ, pa tako uspjeh nije upitan. Ne treba biti svećenik, redovnik, biskup, jer svjedočimo i radeći svakodnevni posao. Poglavito kao roditelji, djeca, rođaci, profesori i nastavnici, poslodavci… Stalno se nalazimo u situaciji da naše ponašanje nekome može pomoći ili odmoći. Božja mjerila razlikuju se od naših. Nema nikoga, koji nije sposoban posvjedočiti, ali u suradnji s Bogom. Zato se zapitajmo, da li smo dovoljno otvoreni Bogu i čujemo li pitanje “Koga poslati?, Tko će poći?”, a ako čujemo da li će odgovor biti: „Evo me, mene pošalji!“
