8. nedjelja kroz godinu
Trpimir Benković
IZ OBILJA SRCA USTA GOVORE!
MOŽE LI SLIJEPAC SLIJEPCA VODITI?
Nedjeljna čitanja
- Sir 27, 4-7
- Ps 92 (91)
- 1 Kor 15, 54-58
- Lk 6, 39-45
Može li slijepac slijepca voditi? Teško to može i netko zdravih očiju. Ako želimo mijenjati svijet, nekoga voditi, treba početi od sebe, treba prvo promijeniti sebe i naš život osvijetliti! Svjetlo nećemo steći dugotrajnim školovanjem, poglavito ne partijskim napredovanjem, nego poniznošću, kojom prihvaćamo učiti, kojom postajemo svjesni svojih slabosti, nesavršenosti i potrebe pouzdanja u Svjetlo i Savršenost. Tako u naš život ulazi svjetlost i stvara istinskog vođu, a vođe bez takve svjetlosti mogu odvesti samo do Remetinca.
Iz obilja srca dolazi do obilja govora, do riječi koje dopiru do srca onih koji slušaju. Liturgijska čitanja ove nedjelje vrlo su jasna, nedvosmislena, nema nedoumica, nema nerazumljivih prispodoba. Ali i ovakve jednostavne i lako razumljive ne znače mnogo ako ne budu prihvaćene i u život pretočene. Tek kada postanu dio naše nutrine, našeg načina razmišljanja, postaju djelotvorne i mnogostruko korisne.
Isus ima namjeru upozoriti svoje slušatelje na duhovnu sljepoću. Pitanje je vrijede li te riječi za nas u današnje vrijeme kada čovjek sebe drži samosvjesnim i odraslim, to jest dobro vidnim do te mjere da je uvjeren kako mu ne treba nikakvo pomagalo. Ne treba „Pomoćnik.” Čak je nepoželjan, suvišan i u svojoj zahtjevnosti ograničava. Zato jer je to tako u današnjem društvu to više je aktualnija Isusova riječ. Prepoznao je ljudsko ponašanje koje nije bilo samo dio sklonosti ljudi onoga vremena, već je na neki način uvijek prisutno u ljudskoj nesavršenoj naravi. To nam i tumači zašto je Isus o tome razmišljao i zašto je smatrao potrebnim ostaviti trajno vrijednu pouku. Jasno je kako mi na našemu životnom putu, ako Ga shvaćamo kao put do neba i vječnosti, ne možemo hoditi sami, već nam treba pomoć. Samo je veliko pitanje koga izabrati, jer nemamo tako dobar pogled koji može sam po sebi doprijeti do nebesa i prodrijeti kroz nebesa. U tom smislu svi smo doista slijepi i treba nam pomoć. Ali ako nam pomoć ne dođe od Boga, od onoga koji jedini može vidjeti ono što je ljudskome oku skriveno i nepoznato, onda ostajemo zarobljeni u ovozemnu stvarnost i bez mogućnosti da nam netko priskoči u pomoć. Zato se može reći da je Isusova analiza savršeno ispravna, te da je naš naraštaj i ovo društvo puno slijepaca i slijepih vođa čiji su putovi samo kratke staze ovoga svijeta, a čije se vodstvo svodi na vremenite ciljeve i zemaljske probitke. Isus nas želi osloboditi nesigurnosti na putu duhovnoga hoda prema nebu, jer je taj put prevažan da bismo riskirali dopuštajući vodstvo duhovnim slijepcima, a sam Bog nudi vodstvo. Zato nemamo pravo biti slijepci na putu, nego prihvatiti Božje vodstvo. Tim više što ni u zemaljskim stvarima ne uspijevamo ništa napraviti bez vođa i bez učitelja, a kada je riječ o nebeskim, onda svi samouvjereno idemo svojim putem, odbacujući onaj Božji, te ne želeći priznati kako postajemo žrtve slijepaca koji iskorištavaju našu kratkovidnost i sljepoću.
Ovo je prigoda priznati svoju sljepoću, jer u pitanjima vječnoga života nijedan se čovjek ne može pohvaliti kako dobro i jasno vidi. Nakon toga, pružimo ruku Isusu i dopustimo mu da nas on povede, jer je on kao pravi čovjek s nama u svemu jednak, osim u grijehu, to jest sljepoći. Jer ima našu ljudsku narav, a nema drugog cilja nego voditi putem spasenja. Zna kamo nam je ići i ima snage dovesti nas do odredišta. Ako smo već slijepci na putu, onda to budimo s Gospodinom i dopustimo mu da nas vodi kao Bog ljubavi kojemu je stalo do našega spasenja.
