(Ipak) još jedna rekordna turistička godina
U hiperinflaciji naslova (jer tekstove gotovo nitko ne čita) moramo biti svjesni da se medijski sadržaji danas ne proizvode da ih pamtimo, nego da ih zaboravljamo. Sjećate li se još uopće koliko smo bili ljetos do iritantnosti svednevice bombardirani naslovima o „kuglici sladoleda“, koju si više nitko ne može priuštiti? Anonimni čitatelji, pogotovo stranci, slali su „hrvatskim“ medijima fotke računa, kleli se kako nikad više neće doći u Hrvatsku, koja je postala preskupa, a pojedini medijski djelatnici uvjeravali su nas kako su cijene u Albaniji baš onakve kakve trebaju biti. Posebno su se od Hrvatske opraštali tradicionalni gosti Nijemci i navodno križali Hrvatsku kao destinaciju. Domaćim gostima vlastita domovina ionako je nedostupna. Sezona je, kao i svake godine, mirisala na propast. Barem su tako vrištali apokaliptični naslovi.
A onda se sredinom studenoga pojavilo malo statistike i prikazana su službena izvješća. Turistička sezona oborila je sve rekorde i ostvareno je 9,1% više dolazaka nego 2022. Nijemci su najbrojniji (valjda jer žive zdravo i ne jedu „kuglicu“ sladoleda). Svaka hrvatska regija bilježi porast, a ono što turisti najviše komentiraju jer sve veća kvaliteta usluge za koju vrijedi i platiti. Mnogi kažu: ako zimi jedna pizza na austrijskom skijalištu „Bogu za tregerima“ vrijedi 15€, vrijedi još više u Dubrovniku i Rovinju, u jednoj od najočuvanijih i najsigurnijih europskih zemalja.
No ono što mene osobno fascinira je podatak o 2,1 milijun domaćih gostiju koji su, kako piše Jutarnji list, u prvih 9 mjeseci ostvarili 7 milijuna noćenja. Nisam ekonomist i stručnjak za statistiku, ali imam dojam da si je mnogo više Hrvata moglo priuštiti odlazak na more (ili putovanje), nego što se to željelo medijski prikazati, čak i ako se oduzme određeni postotak onih koji rade vani, a imaju prebivalište u RH.
Kada se sve zbroji i oduzme, čovjek se ne može oteti dojmu kako je sva ta medijska industrija straha i crnila jako dobro osmišljena, podržavana, vjerojatno dobrim dijelom od nekoga plaćena i ima jasan cilj: oblatiti sve što je pozitivno u Hrvatskoj, i prosječnom čitatelju oblikovati svijest o nesigurnosti hraneći ga uvijek iznova apokaliptičnim vijestima. 30 godina nakon pada jednoumlja mi još uvijek živimo naličje demokracije, a to je sloboda da se izgovori ili napiše što hoće, ali ne živimo i lice demokracije, a to je odgovornost za napisano i izgovoreno. Nevjerojatna je indolentnost Agencije za medije koja se ne trudi uvesti nikakve parametre praćenja medijskog sadržaja u kojem ne postoji nikakva i ničija odgovornost kada se projekcije i insinuacije iznose kao činjenice, kada se činjenice interpretiraju ili zaobilaze i kada se prešućuje sve ono kohezivno i konstruktivno. U hrvatskom medijskom prostoru je samokritika ili isprika zbog pogrješne procjene toliko rijetka, da ju ne vrijedi ni spominjati.
Zato je potreban odgoj za demokraciju kao vrijednost za koju smo se izborili. Nakon sao 30 godina Hrvatska je članica svih zapadnoeuropskih asocijacija, poželjna je turistička destinacija gostoljubivih i tolerantnih ljudi. Društvo koje pati od dječjih bolesti ili, ako hoćete, zarazne bolesti socijalizma od koje je oporavak jako dug. Ali to je društvo koje će imati onakvu perspektivu, kakvu odrede njezini građani. A sljedeći korak demokracije je samosvijest o odlučivanju i svijesti da je temelj demokracije odgovornost i zamjenjivost.
Sretan Vam i radostan Božić, te blagoslovljena nova (izborna) godina. Neka vam betlehemsko dijete donese radost i mir. I još vam nešto želim: koliko kuglica na boru u prosincu, toliko kuglica sladoleda u srpnju na moru…
