A mi smo sanjali…

Ana Penić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2024. godine (11/2024).

Sjećam se… Kasna jesen 1991… Vukovar je okupiran, razoren, mrtav grad mrtvih ljudi… Neki od mojih kolega i kolegica imali su dovoljno hrabrosti da gledaju TV Beograd koji je „slavio oslobođenje“ „Srpskog Vukovara“ s povorkom pijanih ljudi u nekoj praznoj ulici… Sve je bilo tako tragično da smo plakali ispred TV prijamnika. Nismo se usudili ni misliti što će biti s hrvatskim  braniteljima, s djecom i obiteljima koje su ostale u gradu? Što će biti s urednikom Hrvatskog radija Vukovar Sinišom Glavaševićem i doktoricom Bosanac i… Molili smo krunicu za krunicom. Kasnije smo doznali. Siniša Glavašević je divljački mučen i ubijen na Ovčari, a doktorica Bosanac bila je zarobljena.

Što se istodobno događalo u okupiranoj Baranji, istočnoj Slavoniji i zapadnom  Srijemu, odakle su 1991. protjerani svi Hrvati, doznali smo tek kasnije, kada su na to područje došli pripadnici UNPROFOR-a. Bili su zaduženi za očuvanje mira  i povratak prognanih Hrvata u svoje kuće iz kojih su protjerani. Među časnicima UNTAES-a bilo je i katolika iz raznih naroda i kultura. Ti katolici, kasnije su nam pričali, bili su ganuti kad su u Osijeku, kamo su rado dolazili u slobodno vrijeme, vidjeli dvije crkve za koje su zaključili da su katoličke. Po čemu su zaključili? Po kipu Majke Božje i vječnom svjetlu uz Svetohranište. I zaista – te katoličke crkve bile su osječka katedrala i kapucinska crkva. Postale su im draga mjesta molitve i meditacije. Kasnije smo od njih doznali, da u mjestima u kojima djeluju, nema ni jedne katoličke crkve. Shvatili smo; pobunjeni Srbi sve su ih temeljito srušili da nije ostao ni trag o postojanju crkvi na tom području. Na cijelom okupiranom području UNROFOR-ci nisu našli ni jednu crkvu koju bi prepoznali kao katoličku, po kipu ili slici Majke Božje i trajnom svjetlu uz Svetohranište. Nama, dok smo ih slušali postalo je jasno: porušene su sve katoličke crkve. Znali smo da će se sve crkve morati ponovno graditi i to – iz temelja.

I izgradili smo ih!

Tih godina, u službi stvaranja trajnog mira na području Hrvatske, časnici UNPROFORA, katolici, dobili su priliku sudjelovati na svetoj misi koju su u Osijeku na engleskom jeziku slavili p. Pero Mijić i p. Božidar Nađ, isusovci. Bilo je zaista lijepo i nadahnjujuće gledati ih kako u svojim vojnim uniformama, sabrano i pobožno sudjeluju na misi. Nakon svete mise rado su popričali s isusovcima i prisutnim vjernicima. Tako sam se i ja pridružila ovim susretima i razgovorima, i osjećala se blistavo, misionarski! Sad sam razumjela kako je Marija, Isusova Majka doživjela Duhove, kad su sv. Petra razumjeli svi naroda koji su se zatekli u Jeruzalemu. Razumjela sam poruku. Biti danas Marija u svijetu znači upravo to – slijediti Duha Svetoga onako kako ga je slijedila Isusova Majka. Duh ju je vodio da zajedno sa svojom obitelji  bježi u Egipat, a  nije znala jezik naroda s kojim je u progonstvu  živjela.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u ustavno-politički sustav Republike Hrvatske i danas se spominje kao najuspješnija, mirovna misija. Časnici UNPROFOR-a, katolici, najviše su spominjali tri riječi:  Međugorje, Gospa i mir! Međunarodni čuvari mira, vojnici u uniformi UN-a bili su zahvalni Isusu i Majci Mariji što su došli u narod koji je katolički, što ne moraju koristiti oružje, što stvaraju mir među narodima, i još su za to dobro plaćeni.

Proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u politički sustav Republike Hrvatske, 15. siječnja 1998., bio je završen i proslavljen u New Yorku kao najuspješnija mirovna misija UN-a u povijesti. Toga je dana prestala i misija naših dragih prijatelja, katolika iz različitih zemalja i drugih kontinenata. S njima je Osijek bio zaista pravi, kozmopolitski grad. U UNPROFOR-u su radili pripadnici različitih naroda od Kanade do otočja Fiji, od Nigerije do Indije. 

Sanjali smo, mislili smo, očekivali smo, nadali smo se da će u budućnosti Hrvatska postati mjesto najsretnijih ljudi u Europi. Očekivali smo da će narodni ponos, uz zahvalnost Isusovoj Majci i zalaganju pape Ivana Pavla II. za mir, vratiti prognanike u njihove domove, učenike u njihove škole, studente na fakultete, a branitelje koji su za sve to najzaslužniji na njihova radna mjesta. Sanjali smo lijepu našu domovinu u kojoj žive sretni i radosni ljudi u svojim kućama, sa svojim obiteljima i prijateljima.

Pitali su mnogi: ,,Na koja radna mjesta da se vrate?”

Borovo je razoreno, Vukovar je razoren, Osijek je teško oštećen, radna mjesta – upitno je sve to. Mnoge obitelji koje su se željele vratiti, nisu se vratile, i zbog nedostatka radnog mjesta.  O oštećenim školama i kućama da i ne govorimo.

Ja sam, nakon svete mise i razgovora s isusovcima i časnicima UNPROFOR-a žurila na ručak, koji je za sebe, svojeg unuka i mene pripremala baka Ivana Turkalja, dječaka, koji je usred vukovarske tragedije ostao bez cijele obitelji. Tata mu je poginuo u Vukovaru 1991. Brat Dario, bio je izviđač, iz Beča u Osijek donio je Betlehemsko svjetlo, iznenada je umro na svoj šesnaesti rođendan. O njemu je o. Božidar Nađ napisao knjižicu u kojoj opisuje tragediju grada Vukovara upravo kroz tragediju ove obitelji. Nedugo nakon Darija, umrla je i njihova majka. Ivan Turkalj ostao je sam. Živio je s bakom. Kako bih barem malo ublažila tu tugu, na bakin poziv, dolazila sam nedjeljom na ručak, i bila s njima, razgovarala…

Od tada je prošlo trideset godina, a Hrvatska je, uključujući Vukovar, sve praznija. Ostvarena je u svojim političkim granicama, ali mladih, pametnih i školovanih Hrvata koji žele živjeti u svojoj domovini – sve je manje. Umrla je baka Ivana Turkalja, on se nije vratio u Vukovar… Sa svojom obitelji živi daleko i od Vukovara i od Slavonije….

U Osijeku i u cijeloj Slavoniji i Baranji danas je sve manje učenika u  školama. Sve više mladih obitelji zauvijek napušta domovinu. Sa svojom djecom odlaze u Njemačku, u Australiju, na Novi Zeland…

Sjećam se… Moj školski kolega, liječnik, koji je cijeli Domovinski rat  proveo u Osijeku, jednom je rekao: ,,Vidjet ćeš! Nakon rata – naši će liječnici odlaziti u bogate europske zemlje, a tu će se zapošljavati neki strani ljudi, liječnici, inženjeri, obični radnici, koji uopće ne poznaju ni Europu, ni Hrvate. Znaju samo da smo katolici.“

Nažalost, bio je u pravu. U gradu viđamo sve više stranaca, ali ne liječnika,  nego radnika koji rade najteže poslove u osječkim tvrtkama za plaću za koju naši radnici ne žele raditi. U isto vrijeme – sve više naših radnika, inženjera, liječnika odlazi u bogate strane zemlje, sada sa svojim obiteljima. Hoće li se vratiti? Možda kad ostare, ali njihova će djeca vjerojatno ostati tamo negdje daleko od Hrvatske.

Da, u Osijeku na ulicama, u trgovinama, u katoličkim crkvama viđamo sve više stranaca, najviše Filipinaca.

Uvijek su u manjim  skupinama. Tihi su, nenametljivi, pristojni… Kao odgovor Duha Svetoga da i tim katolicima omogući slavljenje svete mise na jeziku koji razumiju, fra Josip Brnić je na blagdan Male Gospe (8. rujna 2024) počeo slaviti nedjeljnu svetu misu u jednoj osječkoj crkvi na engleskom jeziku. Na tu misu dolaze uglavnom Filipinci. S njima se rado druže mlade profesorice i studenti udruge DUHOS koji govore engleski jezik, želeći im pomoći u rješavanju svakodnevnih problema. Ujedno, nastoje da im život tijekom vikenda bude ljepši i sadržajniji.

Iz  tjedna u tjedan, iz dana u dan naši mladi ljudi pomažu Filipincima na mnogim područjima. Žele im pokazati našu dobrodošlicu i radost što su s nama, katolicima…. Neki od njih sigurno će poželjeti ovdje živjeti sa svojim obiteljima jer kažu da se ovdje osjećaju ugodnije nego u drugim zemljama gdje su ih poslodavci izrabljivali, a kulturološki prezirali.

Mi, hrvatski učitelji, nastavnici i profesori zajedno sa svojim učenicima, hrvatskim braniteljima, sanjali smo i još uvijek sanjamo Hrvatsku – lijepu, pravednu i dragu zemlju, u kojoj će mnogi živjeti i biti sretni. S nama, i uz nas! Sada imamo priliku. S dragim, samozatajnim Filipincima stvarajmo novu, kršćansku, katoličku kulturu. Neka joj se dive budući naraštaji, ma gdje bili; u Hrvatskoj, na Filipinima, u Zagrebu, Rimu, New Yorku, u Australiji i Novom Zelandu…