Nadgrobni spomenik

Nikola Kuzmičić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2024. godine (11/2024).

Sv. Pavao piše u Drugoj poslanici Timoteju: Prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.

Polazeći od tih riječi promislimo zajedno o nekoliko stvari. Prva od njih je činjenica naše smrtnosti. Doduše, nitko od nas ne zna sa sigurnošću koji je to čas našega odlaska s ovoga svijeta, ali je neporeciva činjenica da ćemo jednoga dana umrijeti. Budući da se ne umire ni po kakvom redu i bilo koji dan može biti dan naše smrti, razboritost nalaže da živimo u miru s Bogom i ljudima kako bismo spokojno iz ovoga života prešli u vječnost. Zato neka nitko ne odgađa trenutak pomirenja s Bogom i ljudima ako postoji bilo kakva nesuglasica ili nedorečenost u našim odnosima.

Kao što je potrebno biti pripravan na tjelesnu smrt i odlazak s ovoga svijeta, tako je potrebno i živjeti punim životom dok smo živi. Postoje ljudi koji umru prije smrti. Ljudi koje zahvati umor, bezvoljnost i želja za odustajanjem. Bolest ili životne muke mogu nam život učiniti težim, ali nikada u nama ne smiju ugasiti životnu radost i zahvalnost Bogu na daru života i pruženoj prigodi da ljubimo.

Sv. Pavao, osvrćući se na svoj život, opisuje ga slikom borbe i trčanja. Asocira na natjecanja starogrčkih Olimpijskih igara. Ta slika, preuzeta iz poganskoga miljea, svjedoči nam drugu stvar. Činjenicu da nema ničega na ovome svijetu što nam ne bi moglo poslužiti kao sredstvo naviještanja Evanđelja i način dolaska do Boga. Onima koji svijet gledaju čistim srcem i kršćanskim očima baš sve može biti sredstvo evangelizacije. Najgore što mi kršćani možemo učiniti je da se zatvorimo u sigurnost svojih zidova, svojih fraza i svojih rutina. Potrebno je, poput Krista, proći zemljom čineći dobro. Biti sa čovjekom i, polazeći od njegova iskustva, dovesti ga do iskustva susreta sa živim i prisutnim Bogom.

Nema ničega na ovome svijetu od čega bi kršćani zazirali. To, dakako, ne znači da su sve stvari na ovome svijetu dobre i poželjne, nego da i ono što je dobro i ono što nije, može poslužiti kao sredstvo evangelizacije. Jer nema uistinu ničeg ljudskog što ne bi našlo odjeka u kršćanskom srcu, kršćanskim mislima i kršćanskom djelovanju. Kao što nas ono što na prvi pogled izgleda nepovezivo s kršćanstvom može približiti Bogu i čovjeku tako nas i ono što je tipično religiozno može udaljiti i od Boga i od čovjeka.

U mom djetinjstvu su se u mojoj rodnoj župi pjevala misna čitanja. Moj otac je bio jedan od tih pjevača. Zadnje što je pjevao u Misi prije nego se razbolio i umro bio je upravo ovaj dio iz Druge poslanice Timoteju o vremenu odlaska koje je prispjelo i o zahvalnosti Bogu što je sačuvana vjera unatoč svim mukama, protivljenjima i životnim poteškoćama. Nakon njegove smrti dali smo nad njegovim grobom postaviti nadgrobni spomenik, lijep i prepun kršćanske simbolike. Moja sestra je došla na ideju da baš riječi iz Druge poslanice Timoteju uklešemo nad očevim grobom. Ne samo zato jer su bile zadnje koje je javno otpjevao u zastražiškoj crkvi, nego još više zato što se te riječi doista mogu odnositi na njega, na njegov kvalitetan ljudski i vjernički život.

I svaki put kad nad njegovim grobom zahvaljujem na njegovom životu i dobroti i molim se za pokoj njegove duše.