Pedeset godina jednog specifičnog kršćanskog poziva
Mladen Milić
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u listopadu 2024. godine (10/2024).
U knjizi Posljednji razgovori, u kojoj novinar Peter Seewald postavlja pitanja umirovljenom papi Benediktu XVI., raspravlja se i o uzrocima krize kršćanstva u zapadnoj Europi i pogotovo na njemačkom govornom području. Blagopokojni Papa kao jedan od uzroka krize navodi i profesionaliziranje crkvenog suradništva. On govori o „etabliranom katolicizmu“ u kojem se mnogi namještenici suprotstavljaju Crkvi mentalitetom sindikata i kojima je Crkva samo poslodavac prema kojem se često odnose kritički. Previše plaćenih suradnika stvara višak neduhovne birokracije što si, primjerice Talijani ne mogu dopustiti, naprosto jer nemaju sredstava poput Crkve u Njemačkoj, pa se župni suradnici više vode uvjerenjem, nego zaposlenjem.
Takav pogled na stvarnost jedne velike zapadnoeuropske Crkve koja je po pitanju masovnosti u nestajanju stavlja veliki upitnik i na način navještaja Evanđelja, ne samo u Njemačkoj. U Austriji je sredinom rujna obilježeno 50 godina od uvođenja u službu prvih pastoralnih asistenata u župnom pastoralu. Radi se o teološki obrazovanim vjernicima laicima (ženama i muškarcima) koji profesionalno obavljaju pastoralne i katehetske zadatke na župama. To je poziv i poslanje koji se kroz pola stoljeća u Austriji, s jedne strane etablirao, a s druge strane, doživljava neprestane promjene. Ne radi se samo o kroničnom nedostatku svećenika, nego o neprestanom osmišljavanju uloge i smisla ove službe – od voditelja i koordinatora župnih skupina, preko liturgijskih i katehetskih zaduženja, pa sve do dušobrižništva u bolnicama i hospicijima. A kako je u njemačkom jeziku doslovno za sve moguće stvoriti novu riječ, onda je poprilično teško nabrojiti nazivlja koja podrazumijeva služba pastoralnog asistenta. Naziv je usput rečeno, pomalo zastario i za njega se traži nova sistematizacija i nazivlje, ali i osnaživanje navještaja Evanđelja kroz snagu krsnog poziva.
Naravno, krizu Crkve prati, ne samo kriza svećeničkog poziva, nego i kriza (profesionalnog) laikata. Jasno je vidljiv pad interesa za spomenutu službu jer se radi o pozivu za koji je također potrebna autentičnost života i jako česta prisutnost u župama. Vjernici, iako ih je brojem sve manje, traže autentičnost, empatiju i uravnoteženost službenika, i to je možda ona prilika koja se pokaže u nekoj krizi. Europska Crkva budućnosti bit će Crkva kreativne manjine koja će osnaživati društvo kroz male zajednice. To su procesi koji, iz hrvatske perspektive, možda izgledaju kao otpad od vjere. Iz, recimo, austrijske perspektive znače zauzimanje i borbu za svaku dušu, za svakog člana Crkve, jer se kod krštenika više ništa ili jako malo podrazumijeva – ni sakramentalni život, ni kršćanski odgoj, ni poznavanje elementarnih kršćanskih istina. To su procesi koji će doći i u Hrvatsku i za njih treba biti spreman. Sigurno ne kroz birokratizaciju, o kojoj govori papa Benedikt (iako i klerici mogu biti vrlo birokratizirani), nego kroz izbor suradnika u kojima će suvremeni čovjek prepoznati nekoga kome može povjeriti svoje brige, strahove i otvoriti svoje srce. Kada snagom krsnog poziva čovjeku, koji je put Crkve, posvijestite da je Bog tu, kada mu u svjetlu vjere približite Božju ljubav i pružite nadu, onda ste već puno učinili. A ako postoje zaposleni suradnici zbog čijeg se angažmana svećenici mogu posvetiti srži svoga poslanja, onda se može reći kako smo na tragu one Pavlove: različiti su darovi, a isti duh.
