Apostolska misijska putovanja
Fra Bernardin Filinić
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u srpnju/kolovozu 2019. godine (7/8/2019).
Na svoje prvo misijsko putovanje Pavao je krenuo s Barnabom na Cipar, zatim u Malu Aziju, u Pergu, Antiohiju pizidijsku, Ikonij, Listru i Derbu (usp.: Dj 13-14). Najprije je u sinagogama naviještao evanđelje Izraelcima, pridošlicama i bogobojaznima. Počeo je od povijesti spasenja Staroga zavjeta, a onda naviještao da je obećanje dano ocima Bog ispunio u Isusu Kristu uskrisivši ga od mrtvih. Jedni su povjerovali, drugi su odbacili i započeli progon protiv Pavla, što će ga pratiti u svim navještajima i putovanjima. Nakon sinagoge obraća se poganima. U svim mjestima od onih koji su povjerovali i primili krštenje, bogobojaznih Židova i pogana osniva nove kršćanske zajednice. Na drugom misijskom putovanju iz Antiohije, Pavao sa Silom i Timotejem najprije obilazi već nastale zajednice u Maloj Aziji (usp.: Dj 15,36-18,22). Zatim potaknut Duhom prijeđe u Europu, u Makedoniju i Grčku, u Filipe, u Solun, progonjen od Židova, u Atenu, ismijan od pogana. Najduže se zadržao u Korintu, navješćujući riječ Božju, te se progonjen preko Efeza vraća u Antiohiju. I treće Pavlovo misijsko putovanje, s Lukom, išlo je preko Male Azije, navješćujući i utvrđujući braću u Efezu, u Makedoniji i Ahaji pa natrag preko Troade u Milet, iz Mileta u Jeruzalem (usp.: Dj 18,23 – 21,27).
U sva tri misijska putovanja, Pavao je osnivao nove kršćanske zajednice, naviještao najprije u sinagogama, a onda među poganima, diljem Sredozemlja, otprilike od 45. godine po Kristu do utamničenja 58. godine. U to vrijeme i neposredno nakon toga nastale su njegove prve poslanice Solunjanima, Korinćanima, Galaćanima, Rimljanima i druge, u kojima utvrđuje braću u vjeri i razlaže im divno otajstvo Božjeg plana spasenja u Isusu Kristu.
U međuvremenu, 50. godine dogodio se prvi opći crkveni sabor u Jeruzalemu, kada su apostoli zaključili spor da se pogani ne trebaju obrezati tj. ne trebaju postati Židovi da bi postali kršćani. Prethodnica te odluke bili su vjerojatno tzv. bogobojazni, ljudi pobožni koji su štovali jedinoga Boga, slušali Zakon i Proroke, a da se nisu obrezali niti pristupili židovstvu. Oni su bili kao poveznica između Židova i pogana i prvi su prihvaćali radosnu vijest.
Doista, raspeti i uskrsli Isus bio je „Židovima sablazan, a poganima ludost, a pozvanicima pak i Židovima i Grcima, Božja sila i Božja mudrost“ (usp.: 1 Kor 1,23-24). Većina Židova nije mogla prihvatiti raspetog Mesiju, oni su očekivali mesiju zemaljske slave. Novac tj. zarada u Efezu bili su glavni uzrok pobune. U Ateni je ljudska mudrost epikurejizma i stoicizma ismijala navještaj uskrsnuća. A maleni koji su slušali, radovali se i slavili riječ Gospodnju. Nevjerojatno je kako su u kratkom vremenu nastale tolike zajednice kršćana od Jeruzalema do Rima i dalje.
Premda nam nije poznat opis misijskih putovanja ostalih apostola, postoje kršćanske zajednice iz tog vremena koje nisu osnovali Pavao i njegovi pratitelji. Pavla na putu u Rim, u Kampaniji i u samom Rimu dočekuju kršćani gradova gdje on još nije bio. Petar upućuje svoju prvu poslanicu zajednicama u Aziji i Galaciji, gdje je Pavao propovijedao, kao i onima u Pontu, Kapadociji i Bitiniji, gdje Pavao, koliko nam je poznato, nije propovijedao, a nije ni želio, kako sam piše. Trsio se, naime, naviještati evanđelje tamo gdje Krist još nije upoznat, od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika (usp.: Rim 15, 19-20). Sigurno da su kao Petar i Pavao i drugi apostoli naviještali Radosnu vijest onom snagom Duha koju si primili, što pokazuje postojanje kršćanskih zajednica u mjestima gdje nisu mogli stići samo Petar i Pavao.
Petar je jamačno prvi stigao u Rim i na putu do Rima i u samom gradu naviještao i osnivao kršćanske zajednice. Za Rim postoji živa crkvena predaja, ponegdje i zapisana na pismu i kamenu, koju ne može nitko osporiti. Vjerojatno se nakon drugog progona u Jeruzalemu, kada je ubijen apostol Jakov, brat Ivanov, a Petar čudesno izbavljen iz tamnice i pošao u drugo mjesto, kako izvješćuju Djela apostolska (usp.: Dj 12,17), već tada uputio prema Rimu. Progonstva su bila prilika za mučeničko svjedočenje, ali i vjetar Duha koji je apostole gurao dalje u evangelizaciju, da izvrše ono poslanje koje im je dao Krist na rastanku: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.“ (Mk 16, 15; 16,20)
Struktura zajednice Crkve već od početka je dovoljno jasna iz Djela apostolskih. Prvenstvo obavlja Petar, vidi se to u mnogim događajima, prvi naviješta, potaknut odozgo prvi krštava pogane, u zajedništvu s apostolima u važnim pitanjima za Crkvu konačnu odluku donosi Petar. Putujući apostoli u novoosnovanim kršćanskim zajednicama postavljaju starješine-prezbitere te nadglednike-episkope, koji u početku imaju istu službu, postavljaju ih sakramentalnim znakom polaganja ruku s molitvom. Oni imaju zadaću voditi mjesnu kršćansku zajednicu u službi Riječi i sakramentima vjere u poslušnost prema apostolima i Petru. Od početka Crkve postoje i izabrani đakoni, koji vrše i službu posluživanja (usp.: Dj 6, 1-7). Za vrijeme zemaljskog života apostola zapisan je u Crkvi sažetak navještaja Radosne vijesti u četiri Evanđelja (Marko, Matej, Luka, Ivan), a Djela apostolska, knjiga Otkrivenja i poslanice apostola pisane su nakon propovijedanja Petra, Pavla, Jakova, Ivana i Jude Tadeja.
Apostolski oci, učenici apostola, nositelji su apostolske predaje. Klement, treći nasljednik Petrov, iz Rima piše zajednici kršćana u Korintu, opominje zbog nastalih nemira da ponovno uspostavi slogu. Ovim pismom, Klement vrši poslanje Petrova nasljednika. To dragocjeno Klementovo pismo iz prvog stoljeća donosi nam i svjedočanstvo o mučeničkoj smrti apostola Petra i Pavla u Rimu, kao i vijesti o dva teška progona i mučeništva kršćana za Nerona i Domicijana. Dragocjeno nam je i svjedočanstvo Ignacija, biskupa Antiohije. U njegovih sedam pisama, upućenih mjesnim crkvama na putu prema mučeništvu u Rim, na početku drugog stoljeća za Trajanova progonstva, uz žarku želju za mučeništvom, vidi se i struktura mjesne crkve i posebni odnos prema rimskoj Crkvi, „koja predsjeda u ljubavi“. Ignacije potiče kršćane da slušaju svoga biskupa kao Isus Oca, prezbiterij kao apostole, a đakone da poštuju. I sačuvano pismo Polikarpa, biskupa i mučenika Smirne, učenika sv. Ivana apostola i učitelja sv. Ireneja Lionskog Filipljanima, veza je žive apostolske predaje.
I neki spisi nakon apostolskih vremena, za koje ne znamo točno autore, osvjetljuju nam unutrašnji život prvotne Crkve. To je prije svega spis Didahe ili Nauk dvanaest apostola, u kojemu vidimo donekle i obredno uređenje. Poželjno je da se krštenje izvodi uranjanjem u živu vodu, no dopušteno je i da se glava polije tri puta, ali uvijek „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, što proizlazi iz Pavlova navještaja o sakramentu krštenja (usp.: Rim 6, 2-8). Kandidat se pokapa zajedno s Kristom i tako umire stari čovjek, te kršćanin kao Krist ustaje na novi život. Već kod Pavla čitamo da je svetkovanje euharistije vrhunac službe Božje, dioništvo u tijelu i krvi Gospodnjoj izvor jedinstva kršćana, ali i mjesto na kojemu se naviješta Evanđelje. Svjedočanstvo žive vjere poapostolskih vremena pruža i Pismo Diogenetu nepoznata autora. Za shvaćanje pokore tog vremena značajan je spis Hermin „Pastir“. Kršćanskom bi životu dolikovalo da krštenje bude jedini oblik oproštenja grijeha, no „Pastir“ onima koji su pali u teški grijeh pruža još jednu mogućnost pokore i oproštenja, što je razumljivo stoga što se u prvotnoj Crkvi vrlo rijetko događao pad, ali nakon masovnog ulaska u Crkvu, biti će puno puta potrebno pomirenje.
Kao primjer apostolskog propovijedanja navest ćemo samo dio Hvalospjeva ljubavi iz Prve Korinćanima: „ Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav“ (Vidi: 1 Kor 13, 4-8; 13,13).
Povijest spasenja traje od grijeha Adamova, kroz cijelu ljudsku povijest dok Isus ne dođe u slavi, ali objava završava s apostolima. Mi ćemo zaključiti završnim riječima iz Knjige Otkrivenja: „Dođi, Gospodine Isuse! Milost Gospodina Isusa sa svima!“
