O Franjinim ranama

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u listopadu 2024. godine (10/2024).

U kršćanstvu, ali i u drugim religijama, postoje određene pojave, koje je teško čisto razumskim putem objasniti. Takvim fenomenima pripadaju i razne mistične tjelesne pojave u kojima se susreće nešto što ne pripada redovitosti svakodnevnoga života, pa, osim očekivanoga čuđenja očevidaca, itekako zanima i teologiju. Nizu neobičnih fenomena, koje je teško u cijelosti razjasniti nesumnjivo pripada i stigmatizacija kao pojava rana na tijelu pojedinih osoba. Stigmatizacija, međutim, nije samo kršćanski, nego i općereligijski fenomen, koji je prisutan u gotovo svim religijskim tradicijama. Kada govorimo o stigmatizaciji u kršćanskom kontekstu zanimljivo je da je više stigmatiziranih osoba na jugu Europe, nego na sjeveru; osim toga, više je stigmatiziranih žena, nego muškaraca, a u pravoslavlju zasada nema zabilježenih slučajeva stigmatiziranih osoba. Prema nekim autorima možda se radi o tomu da je u pravoslavlju veći naglasak stavljen upravo na Kristovo uskrsnuće, a ne na pobožnost Kristovim ranama ili usredotočenost na Raspetoga. Tipično katoličkim pobožnostima pripada, primjerice, i pobožnost Kristovim ranama po čemu se zapravo razmatralo Kristovu muku u cijelosti. Prema tome,  čini se da su stigme u svakom slučaju širi religijski fenomen, ali se također mogu smatrati i tipično katoličkim fenomenom, jer su kao pojava na poseban način prisutne u zapadnom kršćanstvu. Jasno da u povijesti katoličanstva nitko od kanoniziranih svetaca nije proglašen svetim zbog toga što je bio stigmatiziran, nego zato što se odlikovao herojskim krepostima i živio autentičnim kršćanskim životom. Bez obzira na sve, stigmatizacija kao neobična pojava na ljudskom tijelu uvijek će u glavama ljudi predstavljati enigmatičan fenomen. U tom kontekstu valja tumačiti i stigme kojima je bio obilježen i Franjo iz Asiza, a koje, unatoč općem prihvaćanju Franjine stigmatizacije kao nepobitnog biografskog podatka zadnje faze Franjina života, nisu zanimale samo njegove suvremenike, nego postaju predmet rasprave i razmišljanja u čitavoj povijesti Crkve i nakon njegove smrti.

Povijesnost Franjine stigmatizacije

1993. godine je iz pera poznate talijanske stručnjakinje za srednjovjekovlje Chiare Frugoni nastala studija o ranama sv. Franje u kojoj ona navodi više razloga zašto je moguće dovesti u pitanje činjeničnost Franjinih rana. Njezina se teza sastoji u tome da je vrlo vjerojatno brat Ilija, što je kasnije kao službenu verziju Franjine biografije preuzeo ne samo Toma Čelanski, nego i sv. Bonaventura, izmislio postojanje pravih Kristovih rana na Franjinom tijelu. Ona se vodi idejom da se možda radi o sličnom smislu suobličenja Kristu kako se i prikazuje Pavao u Poslanici Galaćanima, tj. navodne Franjine rane su plod njegova dugogodišnjeg pokorničkoga života, zbog čega je tijelo bilo izmoreno, izmučeno i oslabljeno. Jedan od njezinih argumenata je i izostanak spomena postojanja Franjinih stigma u buli kanonizacije pape Grgura IX., ali i postojeće neusklađenosti u prvotnom biografskom prikazu Franjine stigmatizacije. Međutim, osim što je najbolji protuargument nijekanju stvarnog postojanja Franjinih rana upravo zabilježeni popis tolikih svjedoka koji su vidjeli Franjine rane, a on se zajedno s njihovim potpisima čuva u arhivu grada Asiza, važno je istaknuti da svi životopisci iznose Franjinu stigmatizaciju kao povijesni događaj u zadnjoj fazi svečeva života. U međuvremenu je i talijanski povjesničar umjetnosti Elvio Lunghi iznio važnost postojanja jednoga oslikanoga stola, koji je bio izgubljen, a nalazio se u crkvi u San Miniatu al Tedesco, a datira iz 1228. godine. Stol je oslikan prije nastanka Prvoga životopisa Tome Čelanskoga, a prikazuje ukazanje serafa sv. Franji, kao i utiskivanje Kristovih rana u Franjino tijelo. Uzimajući u obzir da papa Grgur IX. u buli kanonizacije ne spominje činjeničnost Franjinih stigmi ne znači da one nisu postojale, nego samo pokazuju oprez Rimske kurije prema spomenutom fenomenu, jer se nešto slično u povijesti kršćanstva prije Franje nije zabilježilo. Svi su poznavatelji povijesti Crkve suglasni da se Franjo nesumnjivo može promatrati kao prvi stigmatizirani svetac u povijesti, a povijest se Crkve, počevši od Franje, sve do naših dana, uvijek iznova susreće s pojavom rana na tijelu pojedinih osoba. Prema nekim autorima do danas je evidentirano preko 500 stigmatiziranih osoba, od kojih su samo neke proglašene blaženima i svetima. Iz toga razloga ne začuđuje da upravo svi životopisci donose događaj primanja rana, jer se očito radi o jednom od najvažnijih događaja u Franjinom životu. Osim toga, i Toma Čelanski i Bonaventura kao Franjini biografi napominju da Franjo pred kraj ljeta 1224. godine po šesti put odlazi na brdo La Verna kako bi tamo postio. Ono što je obilježilo Franjin život svakako se odnosi na njegovu duboku želju u svakom pogledu nasljedovati Krista, čemu neizostavno pripada i razmatranje Kristove muke. Bonaventura u Većem životopisu piše da je Franjo kao „čovjek pun Boga razabrao (..) da se Kristu mora tako suobličiti u patnjama i bolima muke, prije nego što se odijeli od ovoga svijeta, kao što ga je za života nasljedovao u djelovanju.“ (XIII, 2) Franjo se, dakle, ciljano povlači u mjesto na kojem može biti sam; Asižanin boravi na La Verni kako bi postio četrdeset dana u čast sv. Mihaela arkanđela, ali isto tako kako bi molio i razmatrao. Njegova želja se odnosila na to da se što više poveže s Gospodinom, a isto tako da se prije svoje smrti potpuno suobliči Kristovim patnjama. Upravo se u tim okvirima može donekle doseći važnost Franjine stigmatizacije.