Božić – Rođenje Gospodnje

DIJETE NAM SE RODILO SIN NAM JE DAROVAN.
I RIJEČ TIJELOM POSTA.
ONIMA KOJI GA PRIMIŠE DADE MOĆ POSTATI DJECA BOŽJA.
Trpimir Benković

Čitanja

  • Iz 52, 7-10
  • Ps 98 (97)
  • Heb 1, 1-6
  • Iv 1, 1-18

Bog, naš Stvoritelj i Spasitelj, Kralj svega svijeta rodio se u štali. Već nas svojim rođenjem uči poniznosti i skromnosti. Vremena kada se branilo slaviti Božić su prošla, ali suvremeni ateistički, agnostički, potrošački svijet i dalje nastoji pokvariti Božić. Počinje se sa „slavljem“ početkom prosinaca, a adventski duh je jedino potrošački duh. Vjernički naglasak Došašća kroz zornice, molitvu, pokoru, dodatno duhovno promišljanje uporno se i sustavno zanemaruje i niječe.

Europska zajednica u koju smo i opet kroz maglu i ne razmišljajući ušli, u svom utemeljenju odrekla se kršćanskih korijena. Rekli su nam nije to ništa strašno, mi ćemo i dalje biti svoji. Ali zaredale su neprirodne i nakaradne konvencije, bezbožni zakoni, a najnoviji je prijedlog da ne čestitamo Božić, nego neki neprepoznatljivi blagdan, praznik, jer netko bi se mogao uvrijediti, ne daj Bože osjećati se neugodno. Kako se mi osjećamo koji stoljećima slavimo Božić nije važno. Jao državi, čovjeku i Narodu koji se olako odriče svojih korijena i svetinja.

Vjernicima i svim ljudima dobre volje Božić je blagdan djece i djetinjstva, obitelji i naroda, ali poglavito blagdan svjetlosti i mira, vjere i slobode, nade i pravde, blagdan objave Boga našega, razdjelnica povijesti, početak nove ere, početak novog računanja vremena, stvarno i simbolično. Izravna posljedica dolaska Boga na svijet, Njegovog utjelovljenja jest da postajemo djeca Božja. To je događaj koji od nas traži poniznost i skromnost. Kada Bog izabere postati jedan od nas, kada se to dogodi u skromnoj štali, kada se položi u jasle, treba mnogo bahatosti i sebičnosti za prigovaranje. Bog ulazi u našu povijest, postaje čovjekom, postaje naš brat. To obvezuje! Ali Njegov ulazak u našu povijest ne znači ništa, ako ne uđe i u naša srca i umove, jer samo tako postajemo dionicima Njegove božanske naravi, dobivamo mogućnost postati djeca Božja. Moderno je govoriti da nam je netko ili nešto ukralo Božić, ali istina je da Božić možemo ukrasti samo mi, sami sebi u svojoj neskromnosti i sebičnosti. Ako nam se to dogodi za nas Dijete nije rođeno i izostala je izravna posljedica dolaska Boga na svijet, da po Njegovom utjelovljenju postajemo djeca Božja.

Izrael je izabrani narod postao sklopivši savez s Bogom. Kao i svaki drugi sporazum u kojem su predviđene obveze i povlastice. Dok su poštivali savez sve je bili dobro, ali ga ne poštujući izazivaju probleme. Tako je Izrael izgubio zemlju obećanu praocima, u koju ih je Bog uveo nakon egipatskog progonstva. Nema više kralja, kome je Bog obećao vječno prijestolje, nema više slobode. Sve je to izgubljeno jer je zaboravljen i izigran savez s Bogom. Priklonilo se idolopoklonstvu, sklapali su se politički savezi s poganskim narodima, oholo se govorilo: „Svojom sam moći i snagom svojih ruku sebi namakao ovo bogatstvo.“ Izrael je bez zemlje, bez kralja, bez prijestolnice, bez hrama i nije više narod. U takvim okolnostima Bog preko proroka naviješta radosnu vijest, obećava spasenje. “Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti”, a sadržaj radosne vijesti je: „Bog tvoj kraljuje!“

Početak poslanice Hebrejima i proslov Ivanovog Evanđelja pomaže nam razumjeti smisao utjelovljenja. Krist je cilj i smisao povijesti. Proroci su kroz povijest bili Božji glasnici, govorio je po prorocima. Predviđali su da će doći Spasitelj, ali tek kada se to dogodilo svemir i povijest, prostor i vrijeme, čovjek i sva bića dobivaju smisao. “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima, konačno, u ove dane, progovori u Sinu.” Tako sva proroštva i žrtve postaju stvarnost. Bog više nije nevidljiv, strog i pomalo imaginaran autoritet, nego simpatično, tek rođeno i vrlo prihvatljivo dijete. Ali božansko sinovstvo ne postiže se jednom zauvijek. Ostvaruje se postupno, aktivnim životom, stalnim odlaskom u Betlehem.

Novo doba, nova era počinje rođenjem Gospodnjim. Mjesto rođenja nije kraljevska palača, raskošna vila, nego skromna pastirska štala. Pastiri, u ono doba najniži sloj društva, prvi doznaju za rođenje Isusa. To sugerira i način na koji treba doživjeti božićnu radost. Skromno i ponizno, svjesni da nismo zaslužni za Kristov dolazak. On sam pokazuje skromnost i poniznost rođenjem bez kraljevskih obilježja, povijen u grubu tkaninu i položen u jasle na sijeno. Ali ta skromnost ne umanjuje značaj i vrijednost Njegovog dolaska među ljude. Dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan i naš život ima smisao. Bog nas traži, dolazi k nama i to mora probuditi osjećaj optimizma, radosti i sigurnosti. Ali i čovjek se mora pokrenuti. Tko je zemlju učinio svojim konačnim boravištem, ne osjeća potrebu ići u Betlehem i pokloniti se Bogu koji je postao čovjekom, ne čeka novi Jeruzalem i gasi se u prolaznosti. Prihvatiti nametnuto beznađe i nesigurnost znači ugasiti betlehemsko svjetlo, znači prihvatiti medijski mrak, prihvatiti umjetno svjetlo, koje po potrebi pale tvorci tog mraka. Zato treba ići u Betlehem i doživjeti blizinu i toplinu Riječi i prihvatiti neograničenu i bezuvjetnu ljubav Djeteta koje se rodilo. Prema Riječi koja je postala čovjekom Bog je postao vidljiv, dostupan i dodirljiv. Onima koji ga prihvate dade moć postati djeca Božja.

Pritišću nas mnogi problemi i kao pojedince i kao Narod. Prihvatimo temeljne božićne odrednice – radost, vjeru i nadu i djelatno se uključimo u spas naših obitelji i Naroda. Ne smije nam se dogoditi da nam sve vrste kriza, neimaština oduzmu radost Božića, jer Bogu smo toliko važni da je i sam postao jedan od nas. U svetoj betlehemskoj noći, za jednu obitelj s trudnom ženom, nije bilo slobodne sobe, nitko ih nije htio primiti. Mnogo je simbolike u tom neprihvaćanju, jer se isto događa i danas. Naša srca i duše zauzete su brigama, ovozemaljskim potrebama. Sebični smo i bezobzirni. Nema mjesta za bližnjeg, nema mjesta za dobrotu, požrtvovnost i suosjećanje. Božić je prigoda to promijeniti. Da li to uistinu želimo? Srećom ovih dana svjedočimo Božićnom ponašanju naših nogometaša Svojom skromnošću, zajedništvom, poniznošću i naglašenom vjerom u katoličke i nacionalne vrijednosti inteligentno su izgrdili i ukorili bezbožni, pokvareni i agresivno – nepošteni svijet simboliziran kroz nogometne i neke naše udruge. Svojim strpljivim podnošenjem svih nepravdi pokazali smo kako živjeti i raditi, kako se sudi i u životu i u nogometu. Prije nekoliko nedjelja zamolili smo gospodina za bar jednog Davida. Zahvaljujemo Ti Gospodine, jer dobili smo cijelu momčad, izbornika, cijeli naš Narod i sve ljude dobre volje koji će ustati protiv nepravde. Kaj nam pak moreju? Ništ!

Svima koji to iskreno žive želim čestit i blagoslovljen Božić, najveći i najvažniji blagdan koji slavi život.