Božja objava čovjeku – odnos javne i privatne objave u Crkvi

Isus Krist je prema kršćanskom uvjerenju ispunjenje biblijske povijesne objave. On je istina o Bogu i o čovjeku; u njemu je Bog na definitivan način prišao i približio se čovjeku. Ovo se uvjerenje teološki tumači(lo) da je s Isusom Kristom i sa svjedočanstvom koje o njemu daje Novi zavjet objava Boga zaključena, dovršena. Ovakav način govora ponekad nosi sa sobom nesporazum, pa i krivo shvaćanje da je Božja objava nešto što se jednom u prošlosti zbilo i što se sada u Bibliji može pročitati „crno na bijelom“, kao nekakav „paket informacija“. Isus Krist bi po tom shvaćanju pripadao samo prošlosti; ne bi više bilo objave kao živoga susreta s blizim Bogom. U Crkvi se, pak, ne bi radilo o aktualnoj objavi nego o točnom čuvanju, izlaganju i prenošenju istinitih rečenica iz povijesti. Međutim, objava Boga prisutna je u zajednici onih koji dopuštaju da im život bude određen Isusom Kristom, u zajednici vjerujućih, u životu Crkve. Kršćanska objava nije nešto mrtvo ili „prošlo svršeno vrijeme“, nego ostaje jedna te ista objava, ali uvijek živa, uvijek nazočna i uvijek plodna, suvremena svim generacijama.

Objava je dovršena, ali…

Od davnine postoji mišljenje u Crkvi da je Božja objava zaključena završetkom Pracrkve pa se „ne može više očekivati nikakva javna objava.“ U teologiji se govori(lo) da je „objava završena smrću posljednjeg apostola“. Danas se više ne govori isključivo na taj način. Naime, novija istraživanja novozavjetnih spisa otkrila su da su neki novozavjetni spisi (dakle, dokumenti u kojima je sadržana objava) nastali poslije smrti „posljednjeg apostola“ (primjerice: 2 Pt; 2 i 3 Iv). Prema tome, izričaj da je „objava završena smrću posljednjeg apostola“ ne treba shvaćati negativno, kao da se Bog prestao čovjeku (objavom) priopćavati. Taj izričaj ima u biti pozitivan smisao: Bog se u svom Sinu otvorio i priopćio čovjeku; u svome Sinu Bog Otac nam je izrekao svoju nenadmašivu i neizrecivu Riječ te nam je u Njoj sve priopćio (usp. Iv 1; Heb 1,1-3). Zaključena objava značila bi, dakle, apsolutno i nenadmašeno samopriopćenje Boga stvorenom biću. No, kako u Katekizmu Katoličke Crkve čitamo, iako je „objava dovršena, ipak nije sva potpuno izrečena niti joj je sadržaj iscrpljen. Na kršćanskoj je vjeri da postupno tijekom stoljeća dosegne cjelovito domašaj vjere.“ Drugi vatikanski koncil govori da objava u Crkvi, uz prisutnost Duha Svetoga, napreduje po razmatranju i proučavanju vjernika, po razumijevanju duhovnih stvari kroz duhovna iskustva te po naviještanju onih koji su po službi primili milosni dar istine. 

Privatna objava pomoć u vjeri

Bog može dopustiti objave pojedincima, odnosno može dopustiti tzv. privatne objave. Oni koji ih prime (kada je savršeno sigurno da dolaze od Boga) trebali bi im vjerovati. No, Crkva nikada ne nameće katoličkim vjernicima obvezu vjerovanja u bilo čije privatne objave, čak i kod takvih objava velikim svecima. Crkva tim objavama eventualno daje svoje odobrenje, i to nakon pomnih ispitivanja njihovih duhovnih koristi i očiglednosti dokaza o kojima ovise.

Budući da je objava „zaključena završetkom apostolske Crkve“, privatna objava ne pruža nikakve stvarne nove izričaje koji bi nadilazili posljednju Božju riječ u Isusu Kristu. Privatne su objave, kako veli Karl Rahner, u biti imperativi kako kršćanstvo treba postupati u nekoj povijesnoj situaciji. One nisu nikakve bitno nove tvrdnje o Bogu, ali se očekuje (i traži!) da ih prate određena obilježja koja ukazuju da su ispunjene božanskim duhom, obilježja kao npr.: istina, ozbiljnost, prosvjetljenje, poučljivost, diskrecija, poniznost, mir, povjerenje u Boga, čistoća nakane, samozatajnost, jednostavnost, sloboda duha… No, pri tom valja naglasiti da nijedan privatni pojedinac nema autoritet suditi, definitivno i službeno, koje su privatne objave istinite, a koje nisu. 

Kršćanska vjera ne može prihvatiti one „objave“ koje bi imale nakanu na bilo koji način nadići ili „ispraviti“ objavu koja je dovršena u/po Isusu Kristu. Dakle, privatna je objava na pomoć vjeri i pokazuje svoju vjerodostojnost time što vodi prema javnoj objavi. Takva poruka može biti pomoć u razumijevanju Evanđelja i u njegovu potpunijem provođenju u život. No, ni privatne objave, kao ni neke druge teološke teme, nisu lišene pluralizma teoloških pristupa, vrednovanja i tumačenja. Tako, primjerice, s obzirom na stupanj obvezatnosti privatnih objava (viđenja, ukazanja, proroštava) raspon stavova i učenja seže od obvezatnosti (de fide divina), pa do samo prihvaćanja (de fide humana) te do jednostavnog toleriranja tih događaja ili pak do odbijanja posebnih privatnih objava i poruka.

Tko donosi sud o privatnim objavama

Bitni kriterij za razlikovanje istinitosti privatnih objava je njezina usmjerenost na Isusa Krista. Sud o privatnim objavama i njihovim dugoročnim učincima pridržan je Crkvi, odnosno njezinu Učiteljstvu. Ona to majčinski i brižno, dugo i redovito, često na početku prilično rezervirano, prati. U svezi s tim Joseph Ratzinger otkriva snažnu povezanost privatnih objava s pučkim pobožnostima i ističe njihovu važnost za našu vjeru, liturgiju i općenito za Crkvu. Primjećuje da privatne objave često potječu primarno iz pučke pobožnosti te se na nju i odražavaju, kako to zorno pokazuju svetkovine Tijelova i Srca Isusova.

Stoga možemo zaključiti da privatne objave (ili „proročke objave“, kako ih se također naziva) kršćanima i Crkvi trebaju pomoći u spoznaji, kako u određenim uvjetima sadašnjeg trenutka treba živjeti biblijsku objavu i što je u toj situaciji volja Božja, koja se ne dâ izvesti izravno iz Biblije.

Dakako, posebnu pozornost privlače privatne objave pojedincima ili grupama, koje su se ostvarivale po blaženoj Djevici Mariji. Ono što vrijedi za sve „posebne objave“, je sljedeće: treba ih promatrati, između ostaloga, i u kontekstu novoga gledanja na kršćansku eshatologiju. Dok, s jedne strane, posebne objave na neki način uprisutnjuju „posljednje stvari“ u povijesnim trenutcima, s druge strane, novi pogled na eshatologiju pomaže u kritičkome odnosu prema posebnim objavama jer – ukazujući na cjelovitost i unutarnju povezanost kršćanskog otajstva – smješta njihovo značenje u konkretan život Crkve i u zajednički hod prema konačnome ispunjenju.

Iako danas ima mnogo ljudske radoznalosti za ono što je paranormalno i parapsihološko, valja se čuvati od pretjerivanja kada je riječ o privatnim objavama i ne tražiti ono čega u njima nema i niti može biti. Primjerice, ponekad se misli da više vrijedi Majka Božja koja plače od samog Evanđelja, zatim traženje „apokaliptičkih informacija“ i poruka o „smaku svijeta“ i sl. zasigurno ne može pomoći u izgrađivanju vjere i sazrijevanju vjernika.

Dakako, privatnim objavama – ukazanjima – može se i ne vjerovati, bilo da su od Crkve priznata ili nepriznata. Vjerovati u ukazanja nije uvjet za istinsku marijansku pobožnost i nijedno ukazanje nije nužno za vjeru, jer objava je zaključena i dovršena s Isusom Kristom. No, privatne objave, dakako one priznate od Crkve, mogu biti velika pomoć u vjeri.