Djedovi i unuci

Promatram kako smo mi Hrvati potpuno jednaki našim domaćinima Nijemcima. Nismo slični samo u svakodnevnom ispijanju kave ili ljetovanju na Jadranu, zadnjih smo desetljeća sve sličniji i u tome što zanemarujemo svoje stare narodne običaje. Tako se događa da mnogi mladi sve svjesnije odbijaju sudjelovati u redovitom životu župne zajednice, na nedjeljnim svetim misama i primanju sakramenata. Pod utjecajem globalizma mnogi žele biti potpuno slobodni i vjerovati onako kako oni to sami zamišljaju. U tom bijegu od crkvene zajednice najviše trpe njihovi roditelji i njihova djeca – bake i djedovi sa svojim unucima. 

Doručkujem u blagovaonici nakon jutarnje svete mise. Starija braća, nas pastoralce koji smo uključeni u rad s vjernicima, pomalo ispituju kako smo proveli protekli dan. Do mene sjeda fra Josef sa svojim vrućim espressom i odmah ga znatiželjno ispituju kakav je bio promet dok se kasno sinoć vraćao iz susjednog samostana Schwarzenberg, pedesetak kilometara udaljenog od nas. Dok je opisivao kako su navečer lokalne ceste puste upitao sam ga što se to jučer događalo kod naše braće u susjedstvu.

– Održao sam večernje predavanje za vjernike na temu „Pomoć, moj unuk ne moli”. Tema je bila o odnosu djedova i baka kao i roditelja prema unucima i djeci koji su se udaljili od vjere.

– Je li se razvila rasprava s vjernicima na tu temu? – upitam automatski. – O, da – odgovori moj njemački fratar – počeli su ljudi pričati svoja iskustva s unucima. Jedna je baka ispričala kako je sama kod kuće krstila svojeg unuka s običnom vodom, jer njezina djeca uopće ne mare za vjeru u Boga. 

– Uh, to zvuči vrlo dramatično, ako djedovi i bake moraju tako drastično reagirati. Iskreno rečeno, situacija nije ništa bolja ni kod nas u Hrvatskoj. Jednom mi je pristupio djed pitajući me može li dovesti u nedjelju svojeg unuka na krštenje. Kad sam upitao za roditelje, odgovorio mi je kako su njegov sin i snaha nemarni i uopće ne razmišljaju o krštenju djeteta. Svaki drugi vikend ostave dijete kod bake i djeda pa bi ga oni onda doveli da ga ja krstim. Rekao sam kako to nije u redu jer su roditelji odgovorni za odgoj djece. 

– Znači u tome smo slični, moj fra Ivane, mladi ljudi često puta potpuno zanemaruju vjeru i crkveni život, a s tim i sakramentalni život – prokomentirao je naš stariji brat s druge strane stola.

– Kod nas se u Hrvatskoj događalo, ne tako davno, za vrijeme vladavine bezbožnog i zločinačkog komunizma, da su djedovi i bake potajno donosili svoje unuke na krštenje u crkvu. Nisam očekivao kako će se takva vremena vrlo brzo vratiti. I to još ovdje u slobodnoj državi Bavarskoj koja je tradicionalno katolička. 

– Ipak, nije sve tako crno – nastavi naš brat predavač – jedna je baka pričala kako je njezina baka nju još kao dijete vodila na hodočašće u svetište Majke Božje što joj je ostalo u jako lijepom sjećanju. Zato sada i ona svoje unuke vodi na hodočašće i time ih poučava vjerskim običajima i tradiciji. Na tom putu razgovaraju o životu i vjeri, a unuci su oduševljeni izletom. 

Slušajući njegov odgovor uzeo sam mobitel u ruke i brzo sam prosurfao internetom. Na stranicama dotičnog samostana pronašao sam opis spomenutog predavanja: „Pomoć, moj unuk ne moli?! – Roditeljima i bakama i djedovima može prouzročiti veliku patnju, ako djeca i unuci više ne idu u crkvu ili se ne mole. Što smo krivo učinili? – često se pitaju. Predavanje će vam pokušati pomoći da se nosite s takvom situacijom.”

– Znači to nisu bile neke višednevne duhovne vježbe? – upitam ja opet fra Josefa.

– Ovo je zamišljeno kao večernje predavanje za zainteresirane vjernike iz župe. Braća su htjela ponuditi susrete i predavanja svim vjernicima, a ne samo onima koji dolaze na organizirane tečajeve.

– Čini mi se dosta jednostavna tema. O tome bi mogao svaki fratar ponešto pričati – nastavim komentirati njegovo predavanje. – Pa, vidiš – odgovori mi on – svatko od nas je završio teologiju i može pripremiti slična predavanja za sve vjernike. Svi smo otvoreni približiti se ljudima u njihovim trenutačnim problemima i ponekad ih samo utješiti i razumjeti. Omogućiti im mjesto gdje mogu podijeliti svoja razmišljanja i brige, makar im ne možemo dati konkretne odgovore na sva životna pitanja. Ponekad je dovoljno samo biti uz druge i podržati ih. Vidiš kako se uz govor o nekom problemu pojave i lijepa svjedočanstva pojedinaca koja onda ohrabre druge. 

Slušam pažljivo svojeg franjevačkog brata dok pomalo srčem kavu. – Ipak mi se čini da je to minimaliziranje naše vjere u Isusa Krista koji nije došao samo slušati i tješiti ljude kao neki socijalni radnik već im mi kao svećenici možemo ponuditi puno više od toga. Neki dan sam pripremao par zaručnika za ženidbu kad su mi spomenuli kako se mnogi njihovi prijatelji više ne odlučuju za crkveno vjenčanje već organiziraju tzv. freie Trauung („slobodno vjenčanje“). To je kao neki oblik obreda gdje u prirodi na otvorenom izmjenjuju osobne zavjete pred svojim gostima. Zapravo organiziraju zabavu, a ne sklapanje braka.

– Takvima onda niti ne treba svećenik kad im nije potrebna niti crkva – javi se naš stariji brat pokazujući da nas pomno sluša.

– Istina – nastavim dalje pričati o mladima koji su se udaljili od Crkve. – Evo vam ovdje na internetu i reklama za organizaciju tzv. slobodnih vjenčanja: Slobodno vjenčanje – svadba bez države i Crkve. Uz to je i opis – Obred je potpuno u rukama mašte dvoje zaljubljenih. Mjesto i vrijeme po vašoj volji. Oblik i tijek obreda je potpuno prepušten vašim željama. Ovo nije civilno vjenčanje već samo maštovita ceremonija. Nisu vam potrebni nikakvi dokumenti pa čak niti rodni list. Najčešće se odlučuju parovi koji obave civilno vjenčanje, ali se ne mogu vjenčati u Crkvi. Ili pak parovi uopće ne žele potvrdu za svoj brak niti od države niti od Crkve već samo žele simboličku ceremoniju kojom međusobno potvrđuju svoju ljubav. 

– Lijepo i moderno to sve zvuči – javi se opet fra Josef polako uzimajući svoj zadnji zalogaj doručka – ali tko to onda vodi ako nema niti svećenika niti matičara? 

– Evo, sve piše ovdje – Dirljivi slobodni govori. Dirljiva ljubav. Dirljive svečanosti. Dirljiva sjećanja zauvijek. Mladi i certificirani slobodni govornik. Do sada sam emocije pretvarao u pokrete i izražavao ih bez riječi. U svojem poslu plesača i koreografa proveo sam niz godina na pozornici a i iza nje, kao i na mnogim prekrasnim mjestima diljem svijeta. Mnogo dirljivih uspomena u mojoj glavi koje bi bile nezamislive bez najljepše emocije – ljubavi. Ne bih bio umjetnik da nisam pronašao novi način izražavanja svoje umjetnosti. Tako se rodila ideja o izražavanju ljubavi riječima. Riječi koje vaše ljubavne priče pretvaraju u dirljiva sjećanja. Ovako sam pronašao svoju novu strast – biti samostalan službenik vjenčanja.

– Vidiš ti to, čovjek nam uzima posao svećenika – nasmije se naš stariji brat. – Ne uzima samo vjenčanja – nastavim čitati njegovu reklamu – već nudi svoje govorničke i organizatorske vještine i za dolazak djeteta u obitelj i odlazak drage osobe iz života. On to naziva Festival dobrodošlice. – Radit ću s vama na stvaranju pandana crkvenom krštenju i time na alternativi koja se sa mnom može osmisliti prema vašim zamislima. Osmišljavam i Slobodni sprovodni obred. – Čak i kada prekrasni ljudi dođu na ovaj svijet ili ga napuste, ja s tobom stvaram osjećajne ceremonije – završim ja iznošenje svojih saznanja. 

– Dragi moji pastoralci – obrati nam se naš stariji fratar odnoseći svoju praznu šalicu kave prema kuhinji – nije vama danas lako raditi na Božjoj njivi kad vam vjernici tako poput zečeva bježe za slatkom mrkvom na neke druge njive. Ja sam stariji fratar pa ću ostati ovdje u samostanu i moliti za vas i vaše vjernike. – Tako nas – svoje duhovne unuke – na kraju naše jutarnje kave pomalo mudro pozdravi naš senior i mogu reći fratarski djed.