Dunav pamti rane Vukovara, a nebo ih miluje
Erik Matejak
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2018. godine (11/2018).
Vukovar, grad heroj, posjetio sam nekoliko puta, i to gotovo uvijek u rano ljeto; posjetio sam ga onda kada počinju cvasti aleje lipovih stabala, kada zelenilo donosi život i novu svježinu, kada dvorac Eltz izgleda čarobno. Još mi je uvijek živa i svježa slika kuće u kojoj je rođen naš prvi nobelovac, sjećam se kako sam je promatrao, zapažao svaki detalj na njoj. Kuća je bila obojana u žuto i imala je zahrđali oluk, a tamo, u najmanjem kutu, bilo je lastavičje gnijezdo. Duboko u sebi želio sam da ovaj prizor nikada ne nestane, da ostane zauvijek u nekom dijelu mojega mozga vječno zabilježen, osjetio sam radost pomiješanu s divljenjem. Otišavši par koraka naprijed, ugledao sam konture neke druge, potpuno različite, kuće koja je bila u potpunoj suprotnosti s onom prvom. Kad sam joj se približio, vidio sam njezine svježe rane – bile su to rupe u zidovima koje su ostavili metci ispaljeni u ratu. Iz krova je izbijalo zeleno granje te je crvena opeka, ako se još gdje držala, bila slomljena. Izgledalo je kao da će granje progutati kuću, bilo je nalik velikim ustima koje prinosi komad hrane i spremno čeka taj trenutak, samo što se nije srušila. Tada se, u tom trenutku, u mojoj glavi počela stvarati misao o strahotama rata koji je potresao ovaj grad. On se uvukao u svaku poru življenja ovoga grada te nije postojao ni čovjek, ni stvar koji ga nisu osjetili. Ulice su mirisale na nj, na kućnim fasadama nalazio se opor miris smrti, lipe su bile usahle. Rat ne izgleda lijepo, u to sam bio siguran. Sve ono što sam o njemu čuo u školskim klupama, sve ono što sam o njemu čitao, svaku sliku koju sam iz rata vidio išlo je u prilog mojoj tezi: rat nije lijep. Rat je strašan. Ali kako se skriti od onoga što ti je nametnuto? Od onoga na što si primoran? Od toga ne možeš pobjeći, pače ni sakriti se, s time se moraš suočiti. Vukovar je brzo bio razrušen, kanonada ognja i čelika koja je dopirala s druge strane Dunava dizala je u zrak stabla, parkove, klupe i zgrade, ulice i crkve, gasila je ljudske živote i ništa joj nije bilo sveto. Tako ni vukovarska bolnica nije ostala netaknuta. Ona koja potpada pod zaštitu, prema Ženevskoj konvenciji, bila je oskvrnuta ulaskom neprijateljskog vojnika u nju. Bila je unakažena bacanjem bombi, stalnim granatiranjem kako bi se ometao onaj zadnji dio ljudskosti u tom kaosu – spašavanje života. Iako su uvjeti za rad bili mizerni, ona u brk nečastivome nije prestala sa svojim poslanjem. Rat ne štedi ni mlado ni staro, za njega životna dob nije bitna. Tako sam jednom prilikom vidio sliku starca koji se kreće, ne po ulici, već po ciglama što su bile pale sa zgrada, a s njegove lijeve i desne strane stajala su dva neprijateljska vojnika. Starac se kretao pomoću štapa, nosio je kačket na glavi, u drugoj ruci bila mu je vrećica s nekoliko stvari i bio je sam. Ona dvojica nosila su puške. Tog starca više nitko nije vidio. Ali ostala je ta slika. Bio je tamo. Tada. Vjerojatno je bio ubijen na Ovčari, mjestu malo izvan grada. Ovčara je bila poznata po svojim zelenim pašnjacima i hangarima za stoku, no u vrijeme rata neprijatelj joj je namijenio drugu funkciju. Postala je stratištem Vukovara te je mnogima postala posljednje počivalište. Ljudi su bili izvedeni na ledinu, a ispred njih nalazila se golema jama koja je čekala da primi njihova topla tjelesa, da ih pohrani, da ih ponudi crvima kao hranu. Zločin je učinjen. Svaki zločin tražit će svoju pravdu i možda je neće naći ovdje na zemlji, u našim ljudskim zakonicima koji pod parolama ideologija ozakonjuju ono što se protivi naturalnom zakonu. Tražit će se božansku pravdu, na onom sudu pred koji svatko od nas mora jednom stati. Ubrzo je moju misao zaokupila slika na kojoj je bila djevojčica, jecala je i gušila se u plaču, u plavom kaputiću. Ona koja nije ništa skrivila snosit će posljedice za cijeli svoj život – oduzeto joj je ono najsvetije: djetinjstvo, sretni dani u vrtu vlastitoga doma. Djevojčica u plavom kaputiću prognana je. I nije bila jedina. Koliko je djece koja su morala prolaziti kroz ono što nijedno dijete ne treba prolaziti?
Onih dana, kada sam bio posjetio Vukovar, prolazili su me žmarci, bio sam pun pijeteta i suosjećanja za ono što je ovaj grad prošao. Bio sam ponosan što se grad nikada nije predao, što nikada nije pokleknuo u duši, što je moral ovih vojnika dopustio mojoj majci da me rodi u slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj, devet godina poslije pada Vukovara, pet godina poslije završetka rata i dvije godine nakon mirne reintegracije Vukovara i njegove šire okolice. Na memorijalnom groblju gledao sam dugo i zamišljeno u bijele križeve što su izbijali iz zemlje, vjetar je njihao svaku travku, bilo je mirno, tiho, spokojno. Najednom, usplahirena golubica vine se snažnim lepetom krila prema nebu. Podignuo sam pogled prema njoj, prema nebu. Pogled uvijek treba podignuti prema nebu i Dunavu. Dunav pamti rane Vukovara, a nebo ih miluje. Sjećanje čini živima sve one koji su svoj pogled te jeseni zadnji put uprli u to isto nebo. Zato se moramo sjećati. I pisati.
