Čovjek koji je preživio pad Grada Heroja i strahote stratišta Ovčara

Fra Ivan Lotar

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2018. godine (11/2018).

Ne kako, nego zašto sam preživio Ovčaru?

Nije ovo „običan“ razgovor, intervju. Govor o žrtvi podnesenoj za slobodu i neovisnost Domovine, jednog od najsvetijih darova Božje naklonosti, nikada ne može biti „običan“, redovit. On je uvijek svjedočanstvo, uvijek bolno, ali i ponosno. Za gospodina Vilima saznao sam slučajno. Ne poput, vjerujem, većine ljudi, iz medija, nego preko osobnog poznanstva s trećom osobom, koja je također bila braniteljica domovine. Vilimova priča zanimala me i zbog vremensko – prostornog konteksta koji me se tiče i osobno, jer sam i sam rođeni Vukovarac, u svoje vrijeme pogođen strahotama rata, na svoj način. Nije mi bilo svejedno slušati iz prve ruke njegovu životnu priču, omeđenu boli, strahom, krivnjom, ali iznad svega određenu djelovanjem Božje Providnosti. Nikome tko voli Hrvatsku, ali i čovjeka općenito, to ne može biti lako i svejedno. 

Vilim Karlović rođen je 1970. godine u Zagrebu. Porijeklom je iz okolice Dervente. U braku je sa suprugom Vlatkom od 1990. godine te imaju šest sinova. Gledajući jedan televizijski izvještaj o prognanicima iz Slavonije koji su bježali u marijansko svetište Aljmaš, odlučio se s nepunom 21 godinom, u kolovozu 1991. zaputiti u obranu domovine. Preživio je strahote Ovčare, Veleprometa, Modoteksa i Srijemske Mitrovice. Nakon rata, ostaje u Hrvatskoj Vojsci do 2003. godine.

Vilime, hvala na Vašoj raspoloživosti za ovaj razgovor. Možete li nam, za početak, objasniti kako ste, kao rođeni Zagrepčanin, završili na bojištima u Istočnoj Slavoniji?

Mnogi moji vršnjaci iz zagrebačkog naselja Folnegovićevo otišlo je u Prvu gardijsku brigadu. Bio je tu i moj dvije godina mlađi brat Antonio. Nakon dva terenska interventa koja smo imali, među nama se ni od kud, mogu reći, rodila želja neka nas pošalju u Vukovar, hoćemo u Vukovar! Krajem rujna ’91. nas dvadesetak dobilo je odobrenje da možemo krenuti. 

Dolazite u Vukovar i…?

Tako je. Ušli smo 1. listopada oko 4.00 sata i bili smo posljednja bojna koja je ušla u Vukovar i to kukurznim putem šuljajući se. Bio je to iznimno opasan pothvat jer smo, to kasnije saznajemo, bili posve okruženi neprijateljima i doslovno se provukli između njih. U Vukovaru smo bili smješteni u silos pokraj Dunava gdje smo zamijenili drugu skupinu koja je nastavila dalje. Cilj je bio grad braniti s dunavske strane te slati branitelje na intervencije, a to je bilo i više puta dnevno. 

Prvi dan u Vukovaru bio je sunčan i relativno miran te sam i sam pomislio kako možda mediji pretjeruju. No, već oko podne uvidjeli smo što se događa i krenule su prve intervencije. Hodajući kroz grad vidjeli smo kuće bez krovova, sve je bilo razrušeno, a drveća bez ijednog lista i krošnje. S druge strane vladao je opći entuzijazam i optimizam branitelja koji kao da nisu uviđali što se oko njih događa. Iako pravi problemi počinju s nedostatkom kruha i hrane općenito, svi smo vjerovali u apsolutnu pobjedu.

20. listopada premješteni smo na takozvano „Sajmište“, no u biti se radi o vukovarskoj obilaznici prema Bogdanovcima. Bivša Prvomajska ulica koja je poznata po bliskim i žestokim pješačkim borbama za svaku ulicu, svaku kuću i dvorište. Posljedica tih bitki bila je da je od nas 157, pedesetak poginulo, a osamdeset bilo ranjeno. Ja sam, u tom dijelu borbe, ostao živ i zdrav. Na širem području grada posljednih dana bilo je oko 40 000 srpskih vojnika, a nas je bilo otprilike četiri puta manje. No, ni to nije bio toliko problem, koliko nedostatak strateškog naoružanja. Mi smo bili svedeni na pješačko i lako protuoklopno naoružanje, dok je neprijatelj bio daleko opremljeniji. 

Kada ste shvatili da će grad pasti?

Cijeli studeni smo proveli i povlačenju i defenzivi. Pružali smo otpor, no zadnjih deset dana znali smo da je gotovo i da treba donijeti neke odluke. Neki su se odlučili za napuštanje grada, iako to nije bilo ni malo jednostavno – mnogi su pri tome poginuli. Ja sam se odlučio predati, zajedno s drugom osmoricom svojih kolega koji su sa mnom došli iz Zagreba, a ležali su ranjeni u bolnici. Bio je to iznimno težak trenutak. Svaki put, pri ulasku u bolnicu, bili smo obavezni negdje ostaviti oružje. To je uvijek bilo na nekom sigurnom mjestu, jer smo se po njih onda vraćali. Taj, posljednji put, doslovce smo ljubili puške nježno ih ostavljajući uza zid, znajući da smo bez njih potpuno bespomoćni i ranjivi. Ušašvši u bolnicu, 17. studenoga, prvi puta sam se osjećao tako jadno, jer sam u prijašnjim slučajevima tamo dolazio kao onaj koji štiti i čuva te ljude, a sada kao crkveni miš, tražio sam mjesto gdje ću se sakriti i čekati predaju. Tri dana sam proveo ondje moleći krunicu, ali ne BDM, jer ju nisam znao moliti. Molio sam krunicu svetom Antunu, jer je bila kraća i jednostavnija. Kada su naprijatelji ušli u bolnicu, jedna medicinska sestra, hoteći me zaštititi, skinula je krunicu s mog vrata, poljubila ju je i stavila u koš rekavši: „Na to su posebno alergični.“ Hodajući prema vratima, pod budnim okom neprijateljskih vojnika, nisam mogao podnijeti činjenicu da bih sada, nakon svega, izdao Isusa, odrekavši se krunice. Trkom sam se vratio do koša i vratio krunicu gdje joj je i mjesto: oko mog vrata. Tada sam shvatio tko sam i što sam.

Što se događa na Ovčari?

Ondje smo zatekli svoje najgore strahove. Sve one alate koji su podijeljeni u vojarni u rukama četnika koji čekaju naš izlazak. Teško je, znate, sve to u malo riječi ispričati. U svojoj knjizi napisao sam to na jako puno stranica. To što se tamo dogodilo, ne može se nikada zaboraviti, ali sam zahvalan Bogu koji mi je pomogao i pomaže mi da se s tim nosim na jedan zdrav način. Isusova muka je najveća žrtva koja je ikad napravljena prije i poslije Njega. No, zanimljivo je i strašno primijetiti kako zlo djeluje po sličnom obrascu i onda i na Ovčari. Na Ovčari nije bilo dovoljno ljude ubiti. Prvo ih se skidalo do donjeg rublja ili čak do gola, zatim zastrašivalo, premlaćivalo na sve poznate i nepoznate načine i to na način da ne podlegnu ozljedama tako brzo da bi ih na koncu ubili. Isto je bilo i kasnije – na Veleprometu. Baš kao i Isusa Krista. Čisto očitovanje zla i Sotone. Nisam ih htio pravdati, ali sam uvidio da takvo zlo ne može učiniti čovjek protiv čovjeka niti narod protiv naroda. To su neke dublje dimenzije. Ušao sam u hangar i pri tome također zadobio udarce, no ono čemu sam svjedočio u hangaru, doslovce me raspametilo. 

Kako ste uopće izašli živi s Ovčare?

Nas sedam ukupno je preživjelo. Mene je spasio vojnik JNA nadimka Monstrum zbog strahota koje je činio u gradu. Dok smo čekali na ulasku u hangar, ušao je u razgovor sa mnom. Kada sam mu odgovorio na pitanje odakle sam, on me nemilo izvrijeđao i rekao da sam budala i da će me ubiti te da on za par dana ide u Rumu. Na te riječi ja sam se uhvatio za to malo mjesto jer sam prije rata dolazio tamo jer je moj otac ondje imao jednog dobrog prijatelja. Monstrumu sam spomenuo Miroslava Kemu, na što je ovaj odgovorio da ga zna, da mu je to prvi susjed i da mu je dobar prijatelj. Na to sam ja, već na ulasku u hangar zavapio „Molim te, spasi me ako možeš, imam trudnu ženu doma.“ Njegov prvi odgovor je bio da ne može i da nema šanse za takvo što. Potom sam gurnut u vrstu gdje sam dobio prve batine i gurnut u lijevu stranu hangara gdje su me nastavili mlatiti. Ubrzo je ušao Monstrum u pratnji jednoga kapetana te zamolio da me se spasi jer me, kao, zna otprije. Kapetan mu je dopustio. Kad sam izašao iz hangara uočio sam još šest drugih sretnika koji su također spašeni na račun poznanstava otprije. 

Što se dogodilo poslije Ovčare?

U Modoteks sam došao 20. studenog, a ondje je bilo petstotinjak ljudi. Uglavnom žena, djece i staraca. Ondje smo proveli jednu noć gdje nas je čuvao rezervist njihove teritorijalne obrane Jezdimir Stanković. U toj noći su u Modoteks upali četnici, neki od njih bili su i na Ovčari, te nam prijetili da će nas tući kad odu vojnici JNA i pobiti. On je bio vrlo korektan prema nama. Dobili smo jesti i piti i mogli smo odspavati. Drugi dan smo već bili prebačeni na Velepromet. Nas sedamtedestak. Velepromet je osiguravala JNA, no četnici su bili sveprisutni te su izvodili ljude van na što je već slijedilo. Nas je sedamnaest izvedeno. Teško mučeni. Svučeni do gola. Premlaćivani. Od svih koji su taj dan izvedeni jedino sam ja preživio. Ukupno je ondje stotinjak ljudi ubijeno, iako se o točnom broju može samo nagađati. Gotovo nitko nije smaknut vatrenim oružjem, nego hladnim. Strahota. Božjim zahvatom 21. studenog navečer sam i ja izveden. Po mene je došla jedna četnička skupina koja do tada nije izvodila ljude s Veleprometa i oni su imali ideju odvesti me u jednu kuću gdje će se zabaviti sa mnom, kako su rekli. To su i učinili. Ja sam – njih dvadeset. Tu započinje moja agonija. Odveli su me u tu kuću, svukli me, rezali po cijelom tijelu, palili. Sve sam to nekako izdržavao. Sve dok ih jedna od njih, nadimka Daca, nije molećivo nagovarala da me siluju, a da će mi ona odrezati genitalije. Moj glavni mučitelj, nadimka Belgija, obećao mi je da će me zaklati svojom laganom rukom. Tada sam shvatio da je gotovo i da više nemam šanse. Tada sam zavapio Bogu pomiren s onim što me čeka. „Sve samo ne silovanje. Sve ovo drugo neće dugo trajati, ni rezanja ni paljenje pa ni smrt sama.“ Sam sam sebe smirivao, iako moje šanse nisu bile nikakve. Zamolio sam ih, svjestan da će me ubiti, da mi daju da se napijem vode i trenutak da se pomolim Bogu. Naravno da mi ništa od toga nisu uslišali, nego su me doslovno ispljuvali i ismijali. U trenutku kada su me digli u poluraspeti položaj i spremali se za taj završni čin zavapio sam iz sveg glasa: „Isuse Kriste, oprosti mi sve moje grijehe! Pomozi mi da ovo izdržim kao što si ti izdržao! Primi dušu moju!“ Oni su svi zašutjeli. Nakon te tišine u kuću upadaju druga dvojica četnika pripadnici Šešeljevog odreda i tu počinje borba za moj život. Ja sam isprva pomislio da me brane izrugujući me tako na najgori način. Mislio sam da je sve to jedna parodija, jedan skeč kojim ispunjavaju obećanje koje su prethodno dali, a to je da će se dobro zabaviti sa mnom. Međutim, nastala je žestoka svađa i psovka. Oni me uspijevaju iščupati i izvesti van. Moji mučitelji oružjem pokušavaju doći do mene, ali dvojica me stavljaju sebi iza leđa. Uspijevaju me spasiti. Jedan od njih, Predrag Ljubojević – Kinez bio je visoko pozicioniran u spomenutom odredu, a drugi je bio Marko Ljuboja – Mare. U žurnom odlasku s tog mjesta uočavam kokardu na jednom od njih te zbunjen, spaljen, izrezan pokušavam uspostaviti komunikaciju s njima kako bih razbio tu nelagodnu situaciju. „I ti si četnik, zašto me spašavaš?“ „Ja sam Srbin koji vjeruje u Boga.“ – odgovorio mi je osvrnuvši se na pravednost prema ratnim zarobljenicima, srpsku povijest poštenog ratovanja, na vojvodu Mišića koji je pobio sto svojih vojnika zbog sličnih stvari i tako dalje. Ta dvojica vojnika neizravno su spasili i sve druge s Veleprometa, jer su tim činom zbunili sve druge četnike. Nakon toga su došli neki drugi vojnici JNA kojima je sve to bilo malo previše. Velepromet je bio takozvani sabirni centar za ljude s cijelog područja Vukovara te je kroz nj prošlo između 4 do 5 tisuća ljudi. Ondje je od 17. do 21. studenoga ubijeno otprilike sto dvadeset osoba. Ovčara je bila najveće organizirano strijeljanje, a 300 branitelja je ubijeno u bitkama, dok ih je 600 ubijeno nakon rata. Tri stotine ljudi se još traži s područja Vukovara. Preživljavanje Veleprometa je još jedno čudo u mom životu. Nakon toga je uslijedilo petnaest godina lutanja i nezahvalnosti prema Bogu. Iako ga se nikada nominalno nisam odrekao, griješio sam po svih sedam glavnih grijeha i svih Deset Božjih zapovijedi.

Gledajući cjelokupnu tragediju koju ste prošli u Vukovaru, što biste izdvojili kao najteži događaj za Vas

Nije lako izdvojiti ni jedan, zbog tolikog itenziteta zla na jednom mjestu u malo vremena. No, izdvojio bih ipak dvije situacije, no ni jedna nije vezana uz mene osobno. To su dva događaja koja su me emocionalno slomila. 

Prvi se tiče čekanja pred hangarom na Ovčari. Doslovce se moglo čuti pucanje kostiju poput grana. Premlaćivanja su trajala bez prestanka, dok su se četnički vojnici izmijenjivali. Ulazim u hangar i osjetim miris krvi i znoja. Vojnici su mokri od napora. Primijećujem naše ljude. Prepoznajem ih. Najgore je bilo onima koji su tučeni tankim lancima. Nastupa osjećaj olakšanja i krivnje istovremeno što znam da sam ja među onih sedam sretnika, a oni ostaju tu. Pitam se: ne trebam li i ja ostati s njima? Godinama nakon Ovčare nosio sam tu ranu u sebi. 

Drugi događaj koji bih izdvojio jest ubojstvo jednog mladića. Danas znam i njegovo ime. Imao je 19 godina. U trenuku dok su ga tukli, brat ga je njegov grčevito branio. Izveli su ga van i tada kreće agonija. Njegovo mučenje nikako da završi. Predugo. Bio je mlad i izdržljiv. Zapomagao je, molio, vikao. I to je trajalo i trajalo… Dok napokon nije umro.   

Završio je rat. Dobili smo svoju domovinu. Kako ste se nosili s nastavkom života nakon rata? 

Svatko od nas u nekoj mjeri osjeća i nosi u sebi posljedice rata. Mnogi branitelji su si, nažalost, oduzeli i život. Znate, kada odlazite u Domovinski rat – to su visoki ideali. Do mjere polaganja najvrijednijeg što imamo, a to je vlastiti život. Mnogi od branitelja su u vrijeme i neposredno nakon rata izgubili svoju obitelj. Nema vas par godina i postajete stranac među njima. Mnogi su se razveli. Stvaranje domovine je sveta stvar. Nema svetije na zemlji. Vraćate se u stvarnost i vidite da sve to ide u nekom drugom smjeru. Najmanji broj samoubojstava se događao u ratu, a najveći nakon. Dolazi razočaranje. I pita se čovjek, iako izbjegavam takav način razmišljanja: „Za što smo se borili?“ U svim tim previranjima čovjeku svašta pada na pamet. U jednom trenutku izgubi smisao. Možda ni sustav nije prepoznao vrijeme i način bavljenja nama. Najlakše je bilo čovjeka umiroviti. Doduše, nama je to u tom trenutku možda i odgovaralo, no dugoročno to nije bilo rješenje. Sva ta samoubojstva će ostati jedna velika rana u stvaranju domovine.

Kako gledate na odnos rana i oprosta?

Glavna poruka mojih svjedočenja kao i knjige koju sam napisao jest poziv na oprost. I ratnih strahota, ali i poziv na svakodnevno življenje oprosta. Moj oprost dolazi iz spoznaje koliko sam i sam grešan čovjek. U Evanđelju me se najviše dojmila Isusova rečenica: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Znao sam da nema boli kao što je njegova. U samici me ta rečenica baca na koljena. I uz plač, dolazi mi osjećaj ljubomore na Isusovo srce. „Kako to možeš?“ – prošlo mi je kroz glavu. U mislima sam se vratio u onu kuću na Veleprometu gdje sam se u cijelosti predao Bogu. Isus je molio za svoje neprijatelje. Ja sam prema drugima sagriješio. Isus meni oprašta. Dakle, ja trebam oprostiti. To se nije odjednom dogodilo. Bio je to proces. Od objektivne svijesti da je oprost dobra stvar do samog opraštanja postoji jedan put. Danas znam da je moj glavni mučitelj teško bolestan. Svakodnevno molim i za njega. Oprostiti ne znači biti ravnodušan, nego suočiti se s istinom u ljubavi, a to se temelji na odnosu Boga i mene. To što sam ja imao za oprostiti su rubne situacije. Ponekad je teže oprostiti bratu, majci ili ocu svakodnevne pogreške. Nije to lako, ali je moguće!