Europo, što kažeš sama o sebi?

IVAN GLAVINIĆ


Pred Ivana Krstitelja znatiželjni je narod postavio pitanje „Tko si ti? Što ti kažeš sam o sebi?“ (Iv 1, 22). Ivanov odgovor nije tek puko mišljenje o samome sebi, već je očitovanje vlastitog identiteta, izricanje motiva djelovanja, svjedočanstvo načina života, vjere i nade te govor o smislu vlastitog postojanja. Ovo pitanje nije povijesno zatvoreno, već stoji pred svakim čovjekom. Grčka misao izrekla ga je današnjim rječnikom rečeno na sekularni način, kroz imperativ Spoznaj samoga sebe. Zato ovo pitanje nije samo vjersko, već temeljno pitanje čovjeka i čovječanstva, pitanje koje utječe na život svijeta i od kojega nitko ne može pobjeći.

Ako stoji pred svima i svugdje, ovo pitanje predstavlja odlučujuću misao i za Europljane kao cjelinu: Europo, što kažeš sama o sebi? To nije jedno jedino pitanje; u njemu su uključena ili mu prethode mnoga druga pitanja. Prvo koje nam se nameće jest: što je Europa? Odgovor je složeniji nego što se na prvi pogled čini.

Ako krenemo od čistoga zemljopisnog pojma, odmah ćemo se susresti s poteškoćama. Već Herodot (oko 485.–425. pr. Kr.) poznaje Europu kao zemljopisni pojam, ali u taj pojam sigurno ne ubraja njemu nepoznate krajeve, koji u naše vrijeme čine jezgru Europe. On baštini antička imena Europa, Africa i Asia kao nazive za sjevernu, južnu i istočnu obalu Sredozemnoga mora. Tako je Sredozemlje činilo jednu cjelinu, u kojoj još nije bila razvijena svijest o životu na istom prostoru s ljudima iz Skandinavije ili Baltika – to je bio poznati, ali drugi prostor, u određenom smislu i drugi svijet. Sjeverna Afrika, Mala Azija i dio Bliskog Istoka činili su s mediteranskom Europom jedan životni prostor čija je zemljopisna okosnica bila Sredozemno more. U Sjevernoj Africi živjeli su najpoznatiji mislioci i kasniji teolozi tadašnjeg kršćanstva, filozofija i politika stasale u Grčkoj i Maloj Aziji oblikovale su načela društvenog života, a baština Bliskog Istoka – prije svega Svete zemlje i okolnih prostora – davala je duhovnu snagu i smisao životu.

Jedan prostor, koji danas pripada trima različitim životnim prostorima, oblikovao se i obogaćivao u tom zemljopisnom i kulturno-duhovnom jedinstvu. To jedinstvo donekle je okrnjeno podjelom Rimskog carstva na Zapadno i Istočno. Prodorima islama u 7. i 8. stoljeću u sjevernu Afriku i južnu Europu, kao i širenjem vlasti Franaka te velikom podjelom kršćanstva, Europom se konačno počinju smatrati i sjeverniji krajevi, kao i ono što predstavlja današnju jezgru Europe. Pojam Europa kao zemljopisni naziv za zajednički životni prostor iščezavao je i pojavljivao se ponovno tijekom povijesti, iako same zemljopisne granice onoga što se tako nazivalo nisu bile jasne.

Danas se Europom smatra prostor od Atlantika do Urala, od Nordkappa do Bospora, od Islanda do Kavkaza. Ali te granice po sebi ne razjašnjavaju što Europa jest. Brojni teritoriji europskih država nalaze se izvan tih granica: Grenland, Falklandsko otočje, Pitcairn ili Vladivostok – sve su to teritoriji europskih zemalja, ali nisu Europa. S druge strane, ono što se danas smatra Zapadom, prvenstveno američke zemlje i Australija, utemeljene su i prožete europskim duhom i baštinom Staroga kontinenta te Europa od njih prima preobraženo ono što im je dala. No ti prostori ne ulaze u zemljopisni pojam Europe.

Zato je jasno da se Europa ne da potpuno definirati zemljopisnim granicama. Ovdje smo rekli već nešto od izuzetne važnosti za pitanje što je Europa? – Europa, uz prostor, nužno znači i kulturni i duhovni sadržaj te podrazumijeva mnoštvo, tj. prostornu, kulturnu i duhovnu raznolikost. Rasprave o Europi neće dati ploda ako se ponovno ne uzme u obzir mnoštvo i raznolikost europskih prostora kao prostora s vlastitim povijesnim i kulturalno-duhovnim kontekstom i nasljeđem: sjevera i juga, Sredozemlja, Skandinavije, Baltika, Zapada i Istoka. Rasprave o Europi neće dati ploda ako se ne uzme u obzir da su takvi među sobom različiti prostori danas u jedinstvu jer nisu propustili uvidjeti životnu i političku važnost Dialogosa.

Kao što je pojam Europa u antici označavao jedinstveni prostor sjevera Sredozemlja, u vrijeme Karla Velikog (747.–814.) izražavao svijest o zajedničkom poslanju, a u razdoblju turskih osvajanja bio način samoidentifikacije naroda i država, tako je u naše vrijeme ovaj pojam prvenstveno određen kao okvir suživota i mira među onima koji dijele životni prostor. Oni o budućnosti tog prostora vode dijalog, a ne monolog. Dijalog pretpostavlja različitost, a monolog ju ne poštuje. Kada je zanemaren dijalog i kada je Europa postala kuća u kojoj svatko govori svoje kao da je jedino vrijedno, tada je Europa patila i fizički i duhovno. Zato je nužno ne zaboraviti različitosti i vlastitosti narodâ i država. Različitosti su nosivi stupovi složene strukture koju zovemo Europa. Umjetno ujedinjena Europa s potisnutim razlikama lako će postati sinonim za politički monolog, u kojemu mnogi koji ga slušaju ne pronalaze ništa za sebe.

Nitko još uvijek ne može precizno reći što je Europa, ali možemo reći da ona podrazumijeva politički, kulturni i duhovni sadržaj, te da počiva na raznolikosti i dijalogu. Poznato je da je današnja Europska unija (kao jezgra onoga što danas nazivamo Europa) nastala nasuprot političkim monolozima bez razuma, što je ranije bilo dovodilo do bratoubilačkih ratova. Unija je prvenstveno nastala kao okvir mira europskih naroda i prostor za dijalog o zajedničkoj budućnosti. Prvotno se taj dijalog vodio oko pitanja zajedničkog upravljanja ugljenom i čelikom, koji su bili osnovne sirovine za industriju i naoružanje. EU je, dakle, prvotno zasnovana kao pothvat gospodarsko-političke naravi.

Porastom društvene važnosti EU i rastom svijesti o njezinoj važnosti za budućnost Europe, Unija nadilazi svoje materijalno usmjerenje i postaje okvir za opći dijalog. Na vidjelo dolazi važnost duhovnoga u životu Europe. Jacques Delors to je izrazio mišlju da Europi treba dati dušu. Kršćanstvo se tu javljalo kao prirodni sugovornik, budući da u Europi živi kao njezina duša od svojih samih početaka te su krajevi Europe dio svetopisamskih iskustava. Pri izradi tzv. Ustava Europe vodila se rasprava o spomenu Boga u tekstu, da bi na kraju u samom Ustavu bio odbačen. No, ustavi su uvijek najprije pravni tekstovi. Što bi se dobilo spomenom Boga u njemu: pravni pojam koji bi bio tumačen u najvećoj mogućoj širini – od čovjeka kao vlastitog boga do Boga religija? Ne bi li se tako došlo do nove vrsteboga filozofa: političkog boga?

Europi treba dati dušu, ali i s duhovne strane Europa je mnoštvo: nemali broj Europljana su ateisti, globalizacija donosi kontakt s istočnjačkim religijama i novim pokretima, kršćanstvo je mnogostruko, a utjecaj islama je nezanemariv. No, ne trebamo biti pretjerano politički korektni: nosiva duhovna snaga Europe jest kršćanstvo. Oko toga postoji konsenzus i pogubno je to zanemariti. Svojim sadržajem vjere i isticanjem naravnoga moralnog zakona oblikovalo je Europu kakvu u osnovi poznajemo. Ali kršćanstvo nije jedino duhovno.

U Europi zasigurno postoji duhovno i oblikovalo ju je iznutra. Zato budućnost Europe uvijek ovisi i o odgovoru na pitanje kako to duhovno izraziti praktično? Tu je potreban dvostruki napor: s jedne strane institucije duhovnoga (≠ crkvena hijerarhija) moraju neprekidno nalaziti načine da teološki govor ostane prevodiv u sekularni rječnik. Pritom je važno da duhovni sadržaj nema snagu oblikovati društvo ako ne posjeduje moralni izričaj. One institucije duhovnoga koje to neće moći, teško će i dalje pozitivno oblikovati Europu. S druge strane, gospodarsko-politička Europa mora biti spremna na dijalog s institucijama duhovnoga, jer svojim moralnim izričajima ukazuju na pretpolitičke temelje Europe. Bez te spremnosti na dijalog s institucijama duhovnoga gospodarsko-politička rasprava rezultira slikom lažne Europe, kako su to u „Pariškoj izjavi“ izrazili europski intelektualci.

U tom kontekstu bit će zanimljivo vidjeti koji su to pretpolitički temelji koje Europa mora uvažiti, a na koje ukazuje kršćanstvo. Bit će zanimljivo vidjeti i kako se to odražava na hrvatsko društvo ili kako javne rasprave u Hrvatskoj odražavaju stanje u Europi.