Jesmo li (ne)tolerantno društvo?

IVAN DRAGIČEVIĆ


Međunarodni dan tolerancije obilježava se 16. studenog i proglasila ga je Opća skupština Ujedinjenih naroda još 1996. godine, istaknuvši da će taj dan biti dan poštovanja i uvažavanja drugačijih od nas – u skladu s Deklaracijom o principima tolerancije.

Tolerancija podrazumijeva volju i sposobnost prihvatiti i dopustiti različitost, bilo da se radi o razlikama u političkom uvjerenju, ili o vjerskim, rasnim ili spolnim razlikama, a međunarodni dan tolerancije povod je i za podsjećanje na brojne međunarodne dokumente iz područja ljudskih prava, uključujući Konvenciju o građanskim i političkim pravima, Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacija žena, rasne diskriminacije, Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida te brojne druge obvezujuće konvencije i deklaracije.


BITI TOLERANTAN

Riječ tolerancija dolazi od latinske riječi tolerare što znači podnositi. Hrvatski opći leksikon pod pojmom tolerancija donosi sljedeću opću definiciju: „ Prihvaćanje i podnošenje razlika (političkih, vjerskih, jezičnih i dr.).“ Tolerancija je prihvaćanje i uvažavanje drugoga, drugačijega, različitog u njegovoj osobnosti, punini, kao integrirano ljudsko biće sa svim manama i vrlinama, dobrim i lošim djelima te vlastitim političkim, vjerskim, jezičnim i znanstvenim stavovima. Svaki pojedinac na nju ima pravo naravnim zakonom i trebao bi se sam oblikovati kao tolerantno biće. Tolerancija nije stav moći – bit ću tolerantan jer to mogu, jači sam, mogu (ne)dopustiti, mogu upravljati nego je ona upravo stvarnost svakog pojedinca te nije vezana za stav, moć, pravo, jačinu ili bilo koji drugi društveni status. Bit tolerancije sastoji se u tome da je potrebno imati svoje mišljenje, svoj stav, ali dopustiti i drugome da gradi vlastite stavove i mišljenja koliko god bila različita i u suprotnosti s tvojima. Veličina tolerancije očituje se upravo u voljenju i čuvanju vlastitih stavova i u maksimalnom poštivanju stava sugovornika. Bog nas je stvorio na svoju sliku i darovao nam dar slobode, upravo taj dar slobode djece Božje treba biti poštivan i na ovom polju.


TOLERANCIJA RAZLIČITOSTI

Biti tolerantan nije samo puka moralna dužnost nego je politička i zakonska dužnost svakog pojedinca kako bi se u društvu stvorio sklad odnosno harmonija. Tolerancija nije zasnovana na stavovima kojima pojedine grupe opravdavaju vlastite poteze, korake, stavove i mišljenja nego je ona plod znanja, otvorenosti, komunikacije i različitosti mišljenja koja bi nas trebala voditi ka stvaranju zdravijeg društva koje će kao cilj imati stvaranja boljih životnih uvjeta. Ona je osnovni uvjet stvaranja demokratskog društva i kulture života.

Prema različitima u stavovima, mišljenima i idejama i prema različitostima kao pojavnostima, osobito kao kršćani odnosno katolici, ne trebamo biti osorni nego potruditi se prihvatiti i rasti u vlastitim idejama, a naravno tu svu težinu, koja je vrlo često prisutna u takvim situacijama, prikazati Gospodinu kroz molitvu za rast bližnjega, ali i samoga sebe.

Prihvaćanje različitosti drugačijega sa svim njegovim vrijednostima koje nosi je plodno tlo s klicom Kraljevstva Božjeg koje nas posvećuje i približava Gospodinu, naravno uz dobru brigu i neprestani rast. Svakako je nužno napomenuti da toleranciju treba razlikovati od trpljenja koje prelazi u jedan oblik psihičkog napastovanja, a usuđujem se reći i zlostavljanja. Jer, iako mnogi tvrde da tolerancija nema granica, ona itekako ima granicu, a ona se nalazi u povređivanju osnovnog ljudskog prava – imati pravo na stav i mišljenja. Biti tolerantan, osobito za kršćanina, znači biti svjestan pogrješaka i mana drugih, ali unatoč tome prihvaćati ga i ljubiti kao Božje stvorenje u ovom nesavršenom svijetu.


TOLERANCIJA U CRKVI?

Katolička Crkva danas proživljava veliku netoleranciju osobito od pojedinih manjih grupacija koje žele, bilo milom bilo silom, nametnuti vlastite stavove i zakone cijelome svijetu. Crkva jasno poštuje svakog pojedinca i slobodu svakog čovjeka i gleda ga kao dar Božji koliko god on odlutao od pravoga puta, ali ne šuti i neće šutjeti zbog mnogih zlodjela koja se nanose. Nikada nije osudila čovjeka nego njegov grijeh i grešno stanje. Određene grupacije koje su ustale protiv Crkve u našem narodu kao i po cijelom svijetu su na silu htjele provesti svoje ideje za koje Crkva smatra da se protive naravi ljudskoga bića. Je li po ovome Crkva tolerantna ili netolerantna? Ili je pak htjela zaštiti svoja vjerovanja, uvjerenje i učenje od stalnih napada onih koji ne mogu podnijeti ovakav stav Katoličke Crkve i pod svaku ga cijenu žele promijeniti makar i na silu, čega smo svjedoci bili u skorijim događanjima oko referenduma i inicijative 40 dana za život. Crkva kao vjerska organizacija neprestano pokazuje svoju toleranciju iako češće biva napadnuta. Na pitanje je li postajemo žrtve „tolerancije“ možemo odgovoriti potvrdno. Postajemo žrtve određenog oblika totalitarnih ideologija kojima je cilj nametnuti vlastito kao normalno koliko god ono bilo prije svega protunaravno.

Tolerancija međutim nije tek puko uvažavanje različitosti drugih ljudi, rasa i naroda, tolerancija je način da povećamo naš osobni razvoj. Uvažavanjem i učenjem o tuđim različitostima učimo o svijetu kojeg dovoljno dobro ne poznamo – a što je to nego učenje i obogaćivanje našeg vlastitog znanja i saznanja. Ljudi koji su različiti ne diskriminiraju niti svojim životima i životnim navikama ne ometaju druge oko sebe – oni su samo pripadnici različitih manjina i kao takvi imaju pravo biti sastavan dio šarolike većine. Pozvani smo ravijati i učiti stav tolerancije te prihvaćati drugoga koji može biti drugačiji od nas.