Glad kao motivacija

Fra Željko Barbarić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u srpnju/kolovozu 2024. godine (7/8/2024).

Životinjsko carstvo. Čini mi se da u njemu ima kudikamo više logike, nego u ovom našem ljudskom carstvu. I puno je jednostavnije. Ponekad i puno brutalnije, ali iako ne govorimo istim jezikom sa životinjama, razumijemo zašto se životinje tuku i ubijaju. Važan im je opstanak i važno im je da imaju nešto za pojesti. Važan im je i životni prostor. Ne napadaju jedni druge i ne ubijaju jedni druge zbog raznoraznih ideologija i religija. Mi ljudi počesto zakompliciramo stvari. Valjda nam je to u krvi. Iako ona Occamova oštrica sugerira da najjednostavnije rješenje je i najbolje rješenje, mi pribjegavamo kompliciranim rješenjima koja donose još kompliciranije stvarnosti u kojima smo prisiljeni živjeti.

Ne treba gledati daleko i istraživati previše. Rođen sam i odrastao u Bosni i Hercegovini. Daytonski sporazum je jedno komplicirano rješenje jedne komplicirane situacije koja je ostavila ljude da žive u kompliciranoj stvarnosti. Trenutno živim u Jeruzalemu, na prostoru koji svojataju i Arapi i Židovi. I ovdje se pokušalo na kompliciran način riješiti kompliciranu situaciju. I sad živimo u kompliciranoj stvarnosti koja ima silan potencijal još više se zakomplicirati. Moram prestati koristiti riječ komplicirano jer će i ovaj tekst otići u pravcu kamo ne želim voditi ni vas ni sebe.

Vratit ću se na ono životinjsko carstvo. Nedavno sam gledao jedan prizor na Internetu. Orao u letu. Vreba svoj plijen. Plijen se nalazi u moru, a vrijeme nije najpogodnije za lov. Ipak, priroda je jača. Glad je jača. Iako bi možda i ova ptica grabežljivica radije pronašla kakav zaklon od vjetra i kiše, ako nešto uskoro ne ulovi, dovest će i sebe i svoje potomke u životnu opasnost. Jesti znači živjeti. Preživjeti. Budući da se radi o divljini, ovaj orao ne može očekivati da mu netko osigura hranu, nego se mora sam za nju pobrinuti. Mora loviti. Mora izići iz svoje sigurnosti i skloništa i potražiti hranu.

Sljedeći prizor pokazuje orla koji je zgrabio ribu svojim kandžama. Ne pušta. Valovi su veliki. Vjetar je snažan. Krila su napola u vodi. Njegov plijen se otima i bori za život. Vidi se da orao ne uspijeva toliko jako i snažno zamahnuti krilima da bi se vratio u sigurnost visina. Situacija ne izgleda nimalo dobro.

Ove prizore prati i glas komentatora koji opisuje što se događa. U jednom trenutku čuje se objašnjenje da orao dvoji pustiti ili ne pustiti plijen i pomoći sebi. Ne pušta. Hrana mu je prijeko potrebna. Ići u novi pokušaj znači ići u novi rizik. I dodatno se istrošiti. Dodatno se umoriti. I onda slijedi ključna rečenica: Glad je veliki motivator.

Orao napokon uspijeva tako zamahnuti krilima da se podiže iz uzburkanog mora. Prizor je taman, ali je pobjeda sjajna. U njegovim kandžama koprca se dosta velika riba. Bit će to odličan i hranjiv obrok. Još jedanput je uspio. To ne znači nipošto trajan mir i sigurnost, ali postigao je svoj cilj. Ulovio je plijen. Pronašao je hranu. Preživjet će još jedan dan. Sutra je novi dan. Ostat će stari motivator. Glad će se opet pojaviti i natjerat će ovu veličanstvenu pticu u nove avanture.

Zašto ovaj prizor? Zato što svakoga nešto pokreće. Može to biti instinkt za preživljavanje kao najosnovnija i najsirovija pokretačka snaga. Može to biti i ljubav prema nekomu ili nečemu koja će natjerati čovjeka da napravi stvari koje nikada nije ni pomišljao učiniti. Toliki su romani, pjesme, filmovi i predstave nastali o ljubavima koje su prelazile granice, koje su pronalazile nove načine kako se ostvariti i kako uživati u toj počesto zabranjenoj ljubavi i koje su mijenjale način gledanja na svijet i na život.

Svi mi imamo u sebi tu pokretačku snagu koja nas potiče, nadahnjuje i hrabri u borbi za život, u borbi za preživljavanjem, u borbi za idući korak i idući dan. Ne nalazimo se možda u situaciji da moramo loviti svaki dan hranu kako bismo preživjeli, ali ne tako davno naši su preci baš tako morali činiti. Mi volimo misliti o sebi da smo napredna civilizacija i da smo se toliko odmakli od naših predaka samo zato što imamo velike trgovine, hladnjake i kreditne kartice. Ono što je zajedničko nama i generacijama prije nas je ta pokretačka snaga bez koje sve djeluje pomalo besmisleno i beskorisno.

Volim čitati knjige, osobito ako su dobre. One lošije sve češće zaobilazim ili ostavljam sa strane jer shvaćam da nemam previše vremena za loše knjige. Kad pronađem dobru knjigu, rado pročitam jednu te istu knjigu i po nekoliko puta. Ne znam kako ni zašto, ali kroz svako novo čitanje, pronađem nešto novo. Ovaj put sam se vratio jednoj tako dobroj i tako dragoj knjizi Tuesdays With Morrie koju je napisao Mitch Albom. Knjiga je prevedena i izdana na hrvatskom jeziku pod naslovom Morrie utorkom. Morrie je sveučilišni profesor koji je saznao da ima tešku i neizlječivu bolest koja će s vremenom napredovati. Ostalo mu je tek nekoliko mjeseci života. Mitch, pisac ove knjige, njegov je bivši student s kojim je izgubio kontakt. Nakon što je saznao da profesor Morrie umire, Mitch stupa u kontakt s njim i dogovaraju tjedne susrete. Svaki utorak njih dvojica se susreću u profesorovu domu i razgovaraju.

Morrie je ne samo sveučilišni profesor s bogatim životnim iskustvom, nego i čovjek koji je odlučio da neće biti tužan u svemu onome što ga je snašlo. Sami, možda, slutimo da bi tuga, nevjerica, šok, pa čak i depresija mogli biti glavne karakteristike posljednjih dana ili mjeseci čovjeka kojemu su, doslovno, odbrojani dani. I pitam se kako bih ja reagirao u takvoj situaciji? Kakva bi bila tvoja reakcija? Kako se postaviti? Kako proživjeti svoje posljednje dane znajući da se smrt približava, polako, ali sigurno.

Morrie o umiranju priča nekako ovako. Umiranje je samo jedna stvar zbog koje čovjek može biti tužan. Potpuno je druga stvar ako je čovjek živi nesretno. Mitch Albom nije bio jedina osoba koja je dolazila razgovarati i oprostiti se s profesorom. Mnogi koji su ulazili na ta vrata i ostajali koji trenutak s njim u bolesničkoj sobi bili su nesretniji od ovog umirućeg čovjeka. Pitanje koje se nametalo bilo je što pokreće te ljude i zašto su nesretni. Možda je to do kulture koja stvara pritisak na ljude, a zbog tog pritiska i neispunjavanja očekivanja koja su stavljena pred njih bilo je lako – biti nesretan. Možda smo preslabi da se odupremo toj kulturi koja je nametljiva. Čovjek mora biti (kako je ovo snažna riječ) dovoljno jak kako bi se odupro kulturi koja nije dobra i ne funkcionira dobro i pomalo stvarati vlastitu kulturu življenja. Za puno ljudi je to preteško i prekomplicirano. Ne uspijevaju u tome. I postaju nesretni. Tako je nekako govorio profesor Morrie.

Život svakako nije jedna ravna linija koja ide samo naprijed ili koja samo znači napredak. To nije nikakva vijest niti kakva suvremena mudrost. Život je borba. Ima dana kada je teško pronaći u sebi motivaciju, tu pokretačku snagu koja će te podići iz kreveta i dati ti životnog elana. Ponekad život, kako reče profesor Morrie, izgleda kao hrvački meč, a ponekad ono čega me najviše strah (možda je to baš glad), postaje izvor motivacije i nova pokretačka snaga.

Možda zato volim onu biblijsku sliku u kojoj se Jakov hrva s Nepoznatim čitavu noć. Taj biblijski hrvački meč završava molbom Jakova prije nego pristaje pustiti Nepoznatoga: ,,Neću te pustiti dok me ne blagosloviš” (Post 32,27). Tako završava i ova stranica i ovaj novi komplicirani dan u neizvjesnosti što donosi sutra. Život je borba puna neizvjesnosti. Život je nepredvidljiv. Život je izazov. Život je put u nepoznato dok se hrvam s Nepoznatim. I zato: Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.