Deset
Ivana Grabar
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u srpnju/kolovozu 2024. godine (7/8/2024).
Prije deset godina, kada je bila bajina Mlada misa, tada sam hrabro uzela mikrofon i pročitala govor uime njegovih predivnih žena: naše majke, pokojne bake, nas triju sestara i dvije nećakinje. Pomislila sam kako bi bilo baš zgodno, da se nakon deset godina, spomenemo toga govora, pa evo ga u nastavku, ponovno:
„Dragi naš baja,
uime mame, bake, Ane, Antonele i u svoje osobno ime, želim ti se obratiti ovako javno i uputiti ti nekoliko riječi.
Sedam godina je prošlo od dana kada si spremio svoje stvari i otišao svojim putem, putem Krista. Sedam godina mi se načas čine kao najdužih sedam godina, a načas pomislim je li moguće da je već toliko prošlo.
Meni, tada 17-godišnjoj tinejdžerici, bilo je tako teško shvatiti i razumjeti tvoj odabir, bilo mi je neshvatljivo da odlaziš i da nas ostavljaš. Ogromna tuga i strah miješale su se svakodnevno, a najviše od svega, bojala sam se da će uspomene i sjećanja koja smo tada imali biti jedino što će nas povezivati.
Prošle smo težak put, koji nas je izgradio u ovo što danas jesmo. Izvukle smo najbolje što smo mogle iz mnogobrojnih situacija u koje nas je život tako nemilosrdno gurao. Izdržale smo baja, izdržale i stojimo tako ponosno uz tebe slaveći tvoj dan.
Vjerno smo te pratile na svakom tvojem koraku, počevši od tvojih prvih zavjeta na Cresu, svečanih zavjeta, đakonskog i svećeničkog ređenja i naposljetku, evo nas danas, na proslavi Mlade mise, stojimo kraj tebe, nikad ponosnije i sretnije.
Prihvatiti svećenički poziv sveti je trenutak koji si i sam iskusio te si, ustrajan u svojoj vjeri, primio blagoslov svećeničkog reda.
Snagom tvojeg svetog poziva želimo ti da budeš na raspolaganju narodu, širi Radosnu vijest, ulijevaj nadu i dijeli ljubav, na ponos svojih najmilijih i Svevišnjega Boga koji te je i pozvao.
Od srca ti želimo da budeš dobar svećenik i redovnik, baš kao što si mileni unuk, pažljivi sin, jedinstveni ujo i jedan, jedini i neponovljivi BRAT.”
I sada, deset godina kasnije potpisujem sve ovo što sam napisala i rekla na tvojoj Mladoj misi. U ovom jednom desetljeću tvojega svećeništva, mnogo toga smo prošli. Tvoji premještaji: Pula, Kanada, Njemačka, Sisak, Zagreb. Prošli su broji blagdani kada smo te redovito pitali postoji li mogućnost da dođeš na ručak, iako smo znali da ćemo te samo nanervirati. Često me ljudi znaju pitati, kako je to biti svećenikova sestra, pa se znam nasmijati, jer mi je to toliko smiješno pitanje, kao da ja nekoga pitam kako je biti inženjerova ili liječnikova sestra. Ja, ali i njegove predivne žene, njegovi netjaci Duje i Oskar i šoce, njega doživljavamo prvenstveno kao sina, kao brata i kao ženinog brata. Njegov poziv je njegov posao, ako mogu tako reći.
Jesmo li ponosne na sve ono što čini? Apsolutno!
Ispričat ću sada jednu, pomalo smiješnu anegdotu. Jedna od predivniih žena, Antonela i ja, kada je baja (tako ga zovemo u obitelji od milja, ali ne volimo kada ga tako zove netko tko nije dio obitelji) tek otišao u sjemenište, bile smo u gradu, u Vinkovcima i srela nas je jedna poznanica i između ostalog nam kaže: ,,Jao, čula sam da vam je brat otišao za svećenika, kako predivno, zaista pravi blagoslov!“ Predivna žena Antonela, nakon što smo napravile dva-tri koraka dalje od te žene, kaže: „Stavi si taj blagoslov u vrećicu i nosi ga kući!“
Put ka svećeništvu nije lagan, ni za čovjeka koji ide tim putem niti za njegovu obitelj. I zato, molite za nove svećenike i redovnike, jer to nije lako.
Zaiskri nam svaki puta kada te vidimo na TV-u, kada znamo da čuda radiš u tom velikom Zagrebu i da kraj tebe, nitko ne može i ne smije ostati gladan.
U ovih deset godina njegova svećeništva, neki su nas i napustili, baka i tata su otišli na vječni počinak. Sigurna sam, da su i sada uz nas i da su ponosni na sve ono u što se on izgradio. U ovih deset godina, naša obitelj je postala bogatija za dvoje djece. Možda, za nekoga, poražavajuća statistika, deset godina, dvoje djece, ali evo, oni vrijede za njih deset, Bogu je sve znano.
Za kraj ću samo citirati našu mamu i njezine riječi kod majčina blagoslova kada je bila Mlada misa: ,,Sine, ostani dostojan ove misnice!”
Tvoje predivne žene, dva netjaka i šoce
