Često se uhvatim se kako u svojem slobodnom razmišljanju otplovim u neko lijepo sjećanje gdje je i on. Vratim se u trenutak u kojem je i on toliko živ. Imam osjećaj kao da mu čujem glas. Kao da je ovdje, sa mnom. Osjetim ga. Onda se trgnem i po tko zna koji put samoj sebi ne mogu objasniti da ga zaista nema.

Godina je razdoblje koje može zvučati vrlo kratko, ali isto tako može biti zaista jako dugo. Gledajući fotografije, pogotovo videe, imam osjećaj da je ovdje, kao da sam ga „jučer” vidjela. Zatim me jako rastuži činjenica kada Oskara pitam gdje je deda, pokazujući mu fotografiju, a on me gleda i kaže: „Ne znam, mama!” Ne može ga se realno ni sjećati, jer je imao samo dvije godine kada je deda zaspao.

Ruku na srce, dok nisam izgubila tatu, nisam razumjela ljude koji su do tada ukopali oca ili majku, ili oboje. Nisam shvaćala težinu smrti. Nisam mogla razumjeti bol koju prolaze. Sada, kada sam jedna od onih koji više nemaju oca, pomalo sam iznenađena koliko se o smrti i životu nakon smrti jako malo, gotovo, ništa ne govori. Kako se te emocije zatomljavaju duboko u nama. Smrt se doživljava kao neka krajnja granica života gdje sve prestaje.

A život nakon smrti nama dragih ljudi, za nas koji ostajemo, početak je neke nove životne ere nakon koje nismo više isti ljudi.

Slobodno mogu reći kako sam u ovih godinu dana prošla brojne faze tuge i žalovanja. U nekim trenucima nisam samu sebe prepoznavala. U trenu bih se divila snazi koju posjedujem, a onda mi nisu bile jasne naprasito isplakane suze, jer bih se raspala na neku sitnicu koja me podsjetila na njega.

Neminovno je život nastavio ići dalje svojim tijekom. U obitelji su nam se događale lijepe i manje lijepe životne situacije, sve bez njega. Laž je da vrijeme liječi rane. Istina je da se s vremenom čovjek jednostavno nauči živjeti da nekoga nema. Zavrtio se krug. Prošli smo Uskrs, ljeto, Antunovo, Vinkovačke jeseni, rođendane, Božić, bez njega. Toliko puta mi je trebao kao i njegovo mišljenje, kada sam se borila s odlukama. Gotovo svaki put mi se srce slomi kada mi Gita kaže kako joj deda baš jako nedostaje. A vrlo je zanimljivo, kako mi najviše nedostaje upravo u onim situacijama u kojima mi je za života išao najviše na živce.

Često samu sebe uhvatim kako radim neke stvari kao što ih je radio i on. Vrlo često mi najbliži kažu da mu jako karakterno sličim. Dio mene bude ponosan, jer je moj tata bio jedan jako dobar čovjek. Karakterno jaka osoba koju nije diralo što „selo” priča.

Definitivno nisam ista osoba. Dio mene je umro, toga proljetnog jutra. I rodila se neka potpuno nova Ivana. Znatno jača. I osjetljivija.

Svojeg tatu često osjetim, u nekom laganom vjetru. U čistom nebu. U jakom suncu. U letu leptira. Vidim ga u svojem bratu i sestrama. U svojim nećacima. U svojoj djeci.

Sigurna sam da je ponosan na ekipu koja je ostala nakon njega. Vjerujem da je najviše ponosan na svoju ženu koja nas i dalje drži na okupu, jer je njemu obitelj bila početak i kraj.

A ja sam ponosna, što mi je baš on bio tata.

Što me odgojio u sve ovo što danas jesam.

I jako sam tužna, što više nije s nama.

Mirno spavaj, tata.