Ionesco i Kolbe

Šetajući zagrebačkim ulicama, zaustavio sam se pred jednom knjižarom. Bio sam se već i umorio, gužva na ulici bila je nesnosna, a ja sam želio na trenutak odmoriti oči od asfaltnog sivila. Sumnjivim pogledom prolazio sam po staklenom izlogu i gledao nova knjižna izdanja. Mislio sam kako neću pronaći ništa što bi mi bilo zanimljivo a ni moje pažnje vrijedno. Međutim, tvrde crne korice s kojih se naziralo staro, naborano i gotovo mučeničko lice starca, zagolicalo mi je maštu. Odmah sam pročitao naslov koji je glasio Eugen Ionesco – život i djelo, autora Vinka Grubišića. Ušao sam u knjižaru, u lijevoj ruci vukao sam putnu torbu, srdačno pozdravio i počeo kružiti oko polica ne bih li našao knjigu koju tražim. S obzirom na to da me je i vrijeme pritiskalo, zamolio sam prodavačicu da me uputi na pravi trag. No simpatična buka u komunikaciji dovela je do toga kako me mlađa i sasvim srdačna djevojka dovela do police s knjigama norveškog autora krimića Jo Nesboa. Malčice smeten, ispričao sam se zbog nesporazuma i mojeg nepoznavanja izgovora Ionesco, i rekao kako tražim onu knjigu u izlogu, tamo, skroz lijevo. Ni sama ne znajući što bi, prodavačica je otišla do izloga i ponudila mi tu knjigu. Otvorio sam sadržaj i gledao ne bih li u kratkom periodu pronašao nešto zanimljivo i baš posljednje poglavlje me iznenadilo kao snijeg u kolovozu. Ionesco je napisao libreto za kompoziciju svojeg prijatelja Dominiquea Probsta koja se zvala Maksimilijan Kolbe (Maximilien Kolbe). Površno sam pročitao poglavlje, uglavnom napreskokce, no sasvim dovoljno da me potakne na daljnje traganje. Knjigu tada, nažalost, nisam kupio. Daljnjim istraživanjem otkrio sam, čak i nakon što sam pročitao nekoliko njegovih intervjua koje je dao pred kraj života, kako je bio u neprestanoj potrazi za vječnošću i beskonačnošću. Pričao je kako je često molio Ne-Zna-Koga, ali se uvijek nadao da je to bio Isus Krist. Kompozicija ovog kratkog glazbenog djela podijeljena je u tri dijela: prvi dio želi dočarati bijeg jednog zatvorenika i bezuspješnu potragu za njim, drugi dio odnosi se na sam bunker gladi, dok treći dio prikazuje ono što se dogodilo nakon petnaest dana u tom bunkeru – svečeva smrt. Ipak treba priznati, kako vele neki njegovi biografi, kako to više nije bio onaj Ionesco od prije 38 godina u svojem teatru apsurda, već je to bio putnik koji je vidio „svijetlost na kraju tunela” – nadu. Kada su ga novinari pitali može li opisati pojam svetosti, odgovori je: „Za mene to je savršenstvo, najviši stupanj što čovjek koji ljubi Boga može doseći.”