Križ i jakost
Marijina se jakost ponajviše vidi pod Kristovim križem. Za razliku od drugih, Ona, zajedno s još nekoliko žena, nije pobjegla od Raspetoga. Ostala je podno križa kako bi još jednom posvjedočila svoju spremnost sudjelovati u izvršenju Božje volje, piše Bonaventura. Prihvaćenjem Kristova križa Marija pokazuje čvrstu vjeru da se ništa ne događa bez Oca; onoga Oca kojemu se Krist obraćao i u zadnjim trenucima svojega zemaljskog života. Za razliku od Abrahama, koji je samo bio spreman žrtvovati svojega sina Izaka, Marija je, kako piše Bonaventura, prikazala svojega Sina kao žrtvu. Njezina je vjera, a samim time i Njezina jakost, veća od Abrahamove, što se ne vidi samo u trenucima Kristove muke, nego i u najavi Njegova rođenja. Njoj je unaprijed bilo najavljeno da će Njoj „samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca” (Lk 2,35). Prema Bonaventuri, Marijin porođaj je također dokaz Njezina sudjelovanja u križu Kristovu, jer Ona trpi od trenutka u kojem doznaje da će joj mač probosti srce. Iz toga razloga Bonaventura dolazi do zaključka da je „bol drugih žena u tijelu, a Marijina u srcu; kod drugih je bol posljedica grijeha, kod Marije suosjećanja (compassio) i ljubavi (caritas)”. Marijino se suosjećanje sastoji u tome što je znala Kristov put križa i u njemu sudjelovala na svoj način, onoliko koliko je Bog od Nje očekivao. Njezina se patnja nije mogla vidjeti kao Kristova, jer je Ona trpjela iznutra. Ona nije bila raspeta naočigled drugima, nego je bila raspeta u svojoj nutrini. Čini se da Bonaventura na ovaj način napominje, da dar jakosti priprema čovjeka za one trenutke u kojima će se stvarno trebati boriti. Tko se ne priprema za borbu računajući na Božju pomoć, sigurno se neće moći oduprijeti navali neprijatelja. Kršćanin ne bi trebao samo biti spreman žrtvovati sebe za Boga, nego bi se u skladu sa svojim mogućnostima trebao obračunavati sa svim onim što kršćanstva nije dostojno. Marijina se jakost, dakle, nije vidjela samo u spremnosti srca, nego u konkretnosti Njezinih čina. Ako se kršćanin u svojoj nutrinu ne odluči boriti za Božju stvar, teško će moći izdržati stvarnu borbu. Ako se poput Marije u svojoj nutrini ne dopusti razapeti, neće moći ni poput Krista postati javno svjedočanstvo pripadnosti Bogu.
Prema Bonaventuri, Marijina jakost povezana je, također, i s Njezinom pobožnošću. Prava se pobožnost vidi u poštovanju prema Bogu, a odnos prema Bogu je najopipljiviji u zahvalnosti koju čovjek osjeća prema Stvoritelju. Prema tome, nezahvalan čovjek sebe ne može smatrati pobožnim, jer ne vidi sve što Bog za njega čini. Shodno tomu, pobožnost se ponajviše vidi u spremnosti žrtvovati samoga sebe, u čemu je Marija bila dobar primjer, piše Bonaventura. Iako Bog od Nje nije tražio mučeništvo, a jakost je jedan od temeljnih kreposti u davanju svjedočanstva krvlju, Ona je u svojoj nutrini bila itekako na to spremna. Zapravo, za Boga može umrijeti onaj kršćanin, koji stvarno živi pobožno, po Bogu. U trenucima kušnje i patnje na vidjelo izlazi istina o čovjekovoj nutrini; tko Bogu istinski pripada, ništa ga ne može odvojiti od ljubavi Kristove (usp. Rim 8,35).
