Lijepo, dobro, sveto

Ana Penić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2024. godine (6/2024).

Sjećam se..

Bio je rujan 1971. Moj prvi nastavnički dan. Radim u gradiću s prelijepim parkom, u novoj školi, s više od 30 učenika u svakom razredu, a bilo je pet paralelnih razreda. Ulazim u učionicu petog D razreda. Djeca  ustaju, pokušavaju biti tihi dok nastavnik ne kaže da sjednu.  U  drugim školama, nastavni sat počinje s dugim učeničkim pozdravom: ,,Zdravo”. Već na tom satu uočila sam jednog dječaka. Sjedio je u drugoj klupi. Bio je ozbiljan, vrlo pažljiv i  zainteresiran za ono što smo radili. Takav je bio tijekom svih sljedećih godina, do završetka osnovne škole. Već na prvoj sjednici Razrednog vijeća, a kasnije i na sjednici Nastavničkog vijeća, svi nastavnici su uočili toga dječaka: bio je vrlo pažljiv i zainteresiran za  gradivo koje je slušao, lako ga  usvajao i u imeniku imao same petice.  Već na prvom polugodištu shvatili  smo: Mario Brdar, izniman je i talentiran dječak – izvrstan je u svim predmetima, i sve testove (koje smo dobivali od Ministarstva prosvjete) iz bilo kojeg predmeta rješavao je točno. Od početka školske godine nastavnice i nastavnici pripremali su ga za različita natjecanja s kojih se vraćao s najboljim rezultatima. Svima nam je svojim uspjesima bio najbolja povratna informacija o kvaliteti našega rada. Učenici su ga doživljavali kao pravog prijatelja, a nastavnici kao izvanredno nadarenog, savjesnog, samozatajnog, pouzdanog dječaka, jer je svaki zadatak koji bi mu se povjerio savršeno izvršio. Bio je dječak i mladić kojeg bi svaki otac i majka poželjeli za sina, bio je brat kojeg bi svaka sestra poželjela za brata. Imao je i sestru, ali je njegovu sestru od svih predmeta najviše zanimao likovni odgoj, jer je željela biti modna kreatorica. Bila je dobra djevojčica, ali ne tako briljantna u svim predmetima kao on. Mario je bio sjajan i u svim vrstama i područjima znanosti, umjetnosti i sporta, ali je bio samozatajan i nenametljiv, pomalo sramežljiv, barem smo ga mi tako doživljavali. Nastavnik  tjelesnog odgoja govorio je da je Mario tako talentiran za rukomet da bi, ako  bi se odlučio  za taj sport – bio reprezentativac. 

Mario je, poslije završene srednje škole po Šuvarovu nametnutom programu (dva razreda opće gimnazije, koja je bila obvezna za sve hrvatske učenike, a druga dva razreda – jezične gimnazije) upisao studij engleskog i njemačkog jezika na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. I na sveučilištu su profesori uočili njegove talente i nadarenost i poslije diplomiranja ostao je na  fakultetu, magistrirao i doktorirao….Napisao je brojne naučne tekstove na engleskom i njemačkom jeziku u hrvatskim i stranim stručnim časopisima. Danas je redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Mene, njegovu nastavnicu iz osnovne škole – ta činjenica čini vrlo, vrlo sretnom i zahvalnom Bogu. Na svojoj knjizi koju mi je poklonio napisao je: „Najboljoj nastavnici engleskog jezika”. Imati takvu poruku na poklonjenoj knjizi jednog hrvatskog akademika – predivno je! Meni je to velika čast. 

U isto vrijeme, 1971. godine koja će u hrvatskoj povijesti ostati zapamćena kao  godina hrvatskog proljeća, a potom i njegova sloma, u jednom slavonskom gradu živjela je djevojčica, vršnjakinja Marija Brdara, Sanja Nikčević. I ona je rođena 1960. godine. Sanja je, kao i Mario nadarena mnogim talentima. Očito, kad ih je stvarao – Bog je prema ovom dječaku i ovoj djevojčici bio vrlo, vrlo velikodušan, i obdario ih je mnogim talentima. Ista su generacija, rođeni su 1960., i svojim životom su pokazali kako je moguće biti izvrstan, talentiran, maštovit, marljiv, kreativan i radostan i u svojim profesionalnim poduhvatima, i  u  osobnom životu.

Katolička Crkva u Osijeku shvatila je, u naše vrijeme,  da je Osijek sveučilišni grad, jer i  samo sveučilište nosi ime đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, da tu djeluju i žive i sveučilišni profesori katolički vjernici, i da su većina studenata – katolici. Tako je Osijek dobio i prvog imenovanog sveučilišnog kapelana o. Areka Krasickog, mladog poljskog svećenika. On je postao blagoslov i izvor radosti, kreativnih ideja i djelovanja za sve studente, ali i za profesore katolike. Osim tjednog klanjanja pred Presvetim oltarskim sakramentom nakon studentske kateheze, on je organizirao i duhovne obnove za profesore te meditativnu  molitvu na koju su dolazili i profesori i studenti. 

Živim u Osijeku. Od početka djelovanja o. Areka na sveučilištu, surađivala sam s njim, ali volim otići u kapucinsku crkvu i tamo biti na svetoj misi. I tako… Primjetila sam mnogo puta  jednu gospođu, mnogo mlađu od mene, koja je redovito na misi u 9 sati, te se poslije mise ostajala molila u tišini u crkvi. Jednom sam se ohrabrila i upoznala se s njom.

Bila je to Sanja Nikčević, profesorica na Pedagoškom fakultetu. To me je ugodno iznenadilo, zapravo očaralo. Redovito sam čitala njezine tekstove u različitim novinama i časopisima, svaki taj tekst hranio je moju dušu, ali autoricu nisam poznavala. Pisala je lako, jednostavno, čitko, tako da su  čitatelji u dahu mogli pročitati njezine tekstove, i tako nahraniti dušu i dugo, dugo, razmišljati o onome što je napisala. Shvatila sam. Uz njezine knjige i razgovore s njom – postajat ćemo bolji i sretniji ljudi, svjesniji i svojega hrvatskog i kršćanskog identiteta sa svim materijalnim i duhovnim bogatstvima koje su nam naši hrvatski preci ostavili u baštinu: Katoličku Crkvu i sva njezina bogatstva u kulturi, umjetnosti, glazbi, svu evanđeosku  ljepotu i dobrotu, kojih, uglavnom, nismo svjesni. Njezini tekstovi su mi bili kao šlag na kavi. Uvijek sam pokušavala pratiti život oko sebe i život svoje duše uskladiti sa svakodnevnim potrebama i događajima te duhovno rasti i zato svakodnevno pribivam svetoj misi. S novim, jutarnjim suncem želim početi svaki novi dan, i biti na izvorima informacija i znanja, a tekstovi Sanje Nikčević uvijek su mi, uz Evanđelje i Časoslov otkrivali božansku poruku. Njezine  tekstove, gdjegod ih našla, a nalazila sam ih u društvenim i katoličkim novinama i časopisima, u dahu bih pročitala, a onda o njima razmišljala. Mislim da su tako učenici Isusovi prihvaćali njegove propovjedi, čine i prispodobe. Kad sam u kapucinskoj crkvi upoznala nepoznatu ženu, koju sam željela upoznati, jer je svaki dan bila na misi, i kad mi je rekla svoje ime i prezime – bilo mi je to veliko iznenađenje i zaista Božji dar. Bila je to Sanja Nikčević, Sanja čije sam tekstove i po nekoliko puta pročitala. Nakon  tog susreta – bila sam na svim njezinim javnim predavanjima u gradu, ali smo se viđale i na susretima sveučilišnih profesora, koje je vodio p. Arek, kapelan osječkog sveučilišta. Očarala me je, jer sam sad izbliza vidjela ženu čije sam tekstove o kulturi redovito čitala, a bili su uvijek jasni po ljepoti izričaja i po njezinim kršćanskim stavovima potkrijepljenim bogatim, gotovo enciklopedijskim znanjem iz raznih područja kulture i umjetnosti. Svako njezino javno predavanje bilo je – izvrsno! Sanja ne čita svoja predavanja, govori i objašnjava svoja stajališta i saznanja o umjetnosti, kazalištu, hrvatskoj i svjetskoj kulturnoj baštini. Ona govori tako strastveno, jasno i jednostavno da čitateljima i gledateljima ne preostaje ništa drugo osim uzeti njezine knjige i pročitati ih u dahu, slijediti njezine korake po hrvatskoj kulturnoj i vjerskoj baštini i jednostavno uživati u Božjoj ljepoti, dobroti i svetosti koje nam ona otkriva, s ljubavlju. 

Na blagdan sv. Marka, apostola, Sanja Nikčevićimala je u Osijeku promociju svoje nove knjige Bitno i nebitno. Kao prava štreberica sjedila sam u prvom redu, gledala je i snimala njezino izlaganje. Jednostavno – bilo je prekrasno! Sanja je bila, kao uvijek, sva u bijelom, blistala je i blistavo je govorila.

Prekrasna žena, zaljubljena u Krista i Katoličku Crkvu, vjernica, pripovjedačica, intelektualka. Iz svake njezine riječi, rečenice i geste zračila je evanđeoska radost, opuštenost, vjera da smo pozvani sve što činimo činiti s ljubavlju, s radošću, sa zahvalnošću, da znamo razlučivati duhove, da znamo prepoznati Božji duh, Gospodinovu i Gospinu ljubav, da znamo prepoznati i prihvatiti činjenicu da je stvarno lijepo samo ono što je istinski sveto. Nakon programa poklonila mi je svoju knjigu, i na uvodnoj stranici je napisala: ,,Dragoj mojoj Ani, Maloj  Mariji, koja me je uvijek vodila prema bitnome.”

Dobiti knjigu s posvetom koju je napisao jedan hrvatski akademik ili jedna briljantna hrvatska katolička intelektualka, meni je predagocjeni dar – i njihov i Božji. Ta On ih je uputio na moj životni put, da s njima i u njima, i u svijetu otkrivam sve što je lijepo,  dobro i sveto. Mario, Sanja – do neba vam hvala! I vas dvoje ste dio bitnoga; ljepote, dobrote i svetosti Božje, i s ove i s one strane vječnosti.