Smrt – i onda? – 1. dio

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u travnju 2019. godine (4/2019).

Kako se kršćanin odnosi prema kraju

Razmišljajući o ‘posljednjim čovjekovim stvarima’ – sudu, raju, paklu, čistilištu i sl. – bilo bi gotovo nemoguće govoriti o kršćanskoj vjeri nakon smrti, ukoliko se sâma smrt ne bi promatrala u onome značenju koje ona inače ima za čovjekov život. Ne ulazeći u (ne)poželjnost govora o smrti, ipak se svaki čovjek, prije ili kasnije, susretne s istinom vlastite konačnosti. Smrt pripada najosnovnijim ljudskim iskustvima, neovisno o tomu radilo se o smrti neke osobe koju poznajemo ili smo sami mogli iskusiti krhkost vlastite egzistencije. Naprosto, sve što se rađa i umire, sve što postaje, ono i nestaje, sve što cvijeta nužno i vene, sve što raste, prirodno je i da se razgradi. Dakle, za kršćansku vjeru nije upitna smrt kao dio života u smislu potrebe za njenom negacijom, nego odnos kršćanina prema samome kraju. Smrt je poput nekih drugih datosti neupitna. Ona zasigurno dolazi. Svakome je omogućen susret s njome. Prema tome, kako se prolazni čovjek može kao vjernik susresti s onim što ga nadilazi, sa samom smrću kao prekidom svega zemaljskoga? Može li čovjek, koliko god da vjerovao u Boga (napose Boga živih, koji se potpuno objavio u Isusu Kristu), uistinu smrt dočekati spreman? Što zapravo vjernik može učiniti kako bi se dobro pripremio za taj sudbonosni trenutak vlastita umiranja? Premda ne znamo kako i kada će se dogoditi naš ‘ovozemaljski kraj’, možemo li prema njemu ići ispunjeni nadom u Boga prihvaćajući istinu o vlastitoj prolaznosti, krhkosti i konačnosti?

Neupitna konačnost ovozemaljske egzistencije

Uzimajući u obzir općeljudsko iskustvo, čini se važnim prihvatiti ono prema čemu se ne može zauzeti drugačiji ili pametniji stav. Zapravo, o smrti se može razmišljati tek onda kada čovjek prihvati činjenicu vlastite prolaznosti i smrtnosti. Nekomu tko niječe surovu činjeničnost umiranja, nemoguće je govoriti o nekakvoj pripremi za konačni životni obračun, u kojemu, gledajući biologijski, pa i ovozemaljski, uvijek kao pobjednik izlazi upravo smrt. Koliko se god nastojao odgoditi trenutak smrti, ipak nijedan čovjek nije ostao pošteđen tog iskustva. Prema tome, ono što bi moglo biti važno za kršćanski odnos prema vlastitoj konačnosti, upravo je jasna svijest da ovozemaljska egzistencija biva zaokružena, prekinuta ili omeđena smrću. Kršćanin ne negira smrt kao dio života, nego smrt prihvaća kao nužnost kojom je obilježeno njegovo biti-čovjekom. Ako se najosnovnija definicija čovjeka, da je ljudsko biće prije svega živo biće, uzme u svojoj cjelovitosti, onda se pritom podrazumijeva i nastavak takvoga razumijevanja čovjeka – on/ona je živo biće koje nužno umire, smrt zapravo pripada njegovu životu. Čovjek koji vjeruje u Krista ne prihvaća smrt kao nekakvo ‘nužno zlo’ ili ‘jedini mogući ishod’, nego kao prijelaz, možda dragocjeni prekid u kojem sve staro umire, a novo nastaje (usp. 2 Kor 5, 17) ili pak kao početak drugačijega načina života. Sukladno tomu, ako se „čovjeku smrt tumači kao ‘dovršenje’ – umjesto kao prekid“ (Hans Urs von Balthasar) lakše je prihvatiti i samu činjenicu vlastite konačnosti. Kršćanin prihvaća smrt ne samo kao nužni dio života, nego kao mogućnost da sve ono što čini bude zaokruženo, zaključeno i zapečaćeno. U smrti se život na svoj način dovršava, ne samo svršava.