Mama – jedina imenica bez zamjene!
Ivana Grabar
Gita je u totalnoj fazi crtanja i bojanja. Kuća nam je puna njezinih radova. Najčešći motivi na njezinih crtežima, osim duge, sunca, trave i cvijeća, jesmo zapravo mi, tata, Oskar i ja. Nedavno je „napisala pismo“, u kojem je stajalo Gita – srce – mama – srce; „Mama, ovdje piše Gita voli mamu najviše na svijetu i mama voli Gitu najviše na svijetu.“ Naravo da je „pismo“ dobilo svoje svečano mjesto i nema dana da ne pogledam u najvažnije i najmoćnije riječi.
Njezin odgoj bih okarakterizirala kao poprilično slobodan, uz točna pravila određenog ponašanja, a to znači da Gitu gotovo svakodnevno pitam za njezino mišljenje oko možda naizgled banalnih stvari, do toga da o emocijama i životu pričamo bez zadrške.
Priznajem, privilegirana sam, jer mi jedinoj prepričava dojmove iz vrtića, njezin trenutni ljubavni status, otvoreno progovara kada je ljubomorna u odnosu na brata i koja je vrhunska klopa danas bila za ručak u vrtiću.
Ali isto tako, jedino se sa mnom objašnjava oko odabira odjeće svako jutro, koju šnalicu ćemo danas staviti i prigovara mi da nije zadovoljna načinom na koji joj češljam kosu. Kaže da teta Ružica to radi nježnije.
Ništa mi nije draže nego kada se sklupča uz mene, pa kaže kako joj tako lijepo mirim. I da imam najljepše oči na svijetu.
Uživam u trenutnom odnosu s njom, jer sam svjesna kako ćemo kao mama i kćer prolaziti kroz raznorazne faze. Znam jer sam ja to prolazila sa svojom mamom. I pomalo me strah, priznajem.
Nisam mamu štedjela, kada me lupio pubertet, mama je bila osoba koja me najviše uznemiravala, najviše živcirala i najviše smetala. I dok je moja mama pokušala pronaći put do mojih ludih misli, svakom riječi bila je sve dalja. Sjećam se, kao dandanas, kada mi je u jednom od naših brojnih razgovora rekla kako će mi jednoga dana upravo ona biti najbolja prijateljica. Nisam joj rekla, ali znam da je moj slijed misli išao nekako ovako; jadna li sam ja i moj život, ako mi ONA bude bila najbolja prijateljica.
Sa 31 godinom, pri punoj svijesti, odgovorno tvrdim da je ONA, moja mama, moja najbolja prijateljica. Nisam ni najmanje jadna, a moj život je zaista predivan.
Mama je jedina osoba koja čim me vidi, zna kako se točno osjećam, boli li me nešto i je li me netko povrijedio. Po udisaju zna jesam li umorna. Mama uleti sa skuhanim ručkom, pričuva djecu uvijek i bez iznimke. Uvijek ima spreman cijeli set umirujućih i utješnih riječi, točno onda kada treba.
Mama uvijek zove. Ona jedina pita kako sam i jesam li gladna. Rijetko kada što treba. Uvijek je tu. Uvijek prisutna. I uvijek se neograničeno daje.
Kod mame se ide na ručak, kod mame se okupljamo, kod mame popiješ toplu kavu. Mama uvijek napravi tortu za rođendan, ma koji god da je broj svjećica na torti.
Mama je uvijek tu.
I gdje god je mama, tu je zapravo i dom.
Jer je mama, mama. Jedna i jedina. I nezamjenjiva.
Negdje sam, jednom davno pročitala „Moja je mama toliko velika žena da bih, kada pričam o njoj, morao ustati!“.
I dok pišem ovaj tekst o mami, osjećam da bih se trebala dignuti u znak časti i poštovanja.
Iako je moja mama fizički ni metar pedeset, velika je to žena. Golemog srca. Vrijednih ruku. Toplog osmijeha. Sigurnog zagrljaja.
Svake godine, pa tako i ove godine, u mjesecu svibnju, na drugu kalendarsku nedjelju slavimo Majčin dan. Molim te, nazovi mamu. Pitaj ju kako je. Popij kavu s njom. Odi s njom u šetnju. Daruj joj svoje vrijeme. Možeš i cvijet, jer da nema nje, ne bi bilo ni tebe.
Mama, hvala ti za sve!