Molitva na Kamenitim vratima
Nikola Kuzmičić
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u rujnu 2024. godine (9/2024).
Zagrebački potres nas je prisilio da napustimo zgradu naše škole dok ne bude obnovljena za siguran rad u njoj. U međuvremenu su nam gostoprimstvo pružili djelatnici i učenici novozagrebačke gimnazije.
Tako je utješno bilo u tim danima kad me je u učionici u kojoj sam smješten dočekao podmetač za računalo na kojoj su bila prikazana Kamenita vrata. Naime, teško mi je pala činjenica da ću godinama biti daleko od Kamenitih vrata blizu kojih se nalazi moja škola i u kojima se i učenici i djelatnici zadrže u molitvi dolazeći u školu. Pa čak i one, koji samo prođu, pomiluje blagost svetoga mjesta i tolike vjere i molitava što se ondje tako dojmljivo susreću.
Godine su, Bogu hvala, prošle, naša škola je obnovljena i mi smo se pred prošli Božić vratili doma. Taj Božić nam je bio radostan zbog povratka na Gornji grad i u blizinu Kamenitih vrata, ali istodobno i tužan jer je na sam Božić umrla jedna draga profesorica. Ta profesorica, Bog joj dao pokoj duši, za mene je pojam uspješna života. Kada se pokušava na internetu pronaći nešto o njoj vidjet će se tek osmrtnica i nekoliko detalja sa školske internetske stranice. Srećom, internetske tražilice i količina pronađenih poveznica nisu mjerilo nečije uspješnosti. Profesorica je živjela kvalitetan život zato što je ozbiljno pristupila svojem poslu, kvalitetno živjela međuljudske odnose i svakoga tko ju je susreo činila boljom osobom. Zato nije ni čudo da je na njezinu ispraćaju, premda su bili praznici, htjelo govoriti čak četvoro sadašnjih i bivših profesoričinih učenika. I oprostili su se od drage profesorice tako toplim i zahvalnim riječima.
Ljudi su veoma prilagodljiva bića pa smo se brzo navikli na našu obnovljenu školu i rad u njoj, premda su uvjeti za rad bili itekako kvalitetniji u novozagrebačkoj gimnaziji. Ali ta gornjogradska skučenost ne čini samo da smo fizički bliže jedni drugima, nego čini da smo prisniji, da smo poput obitelji. Poput čeljadi koja nisu bijesna.
Učenici i djelatnici škole su se prilagodili i na novu profesoricu, ali osjećaj zahvalnoga ponosa tinjao je u nama sjećajući se pokojne kolegice. I u zbornici se spontano rodila ideja da nastavimo s onim što smo običavali prije odlaska s Gornjega grada. Zamolili smo župnika i on je veoma rado pristao predvoditi euharistijsko slavlje na kojemu bismo se još jednom zahvalili Bogu za kolegicu koja je preminula na Božić, ali i na svim pokojnim djelatnicima i učenicima škole.
Na kraju nastavne godine, prije jedne sjednice, okupili su se djelatnici škole koji su htjeli sudjelovati na svetoj misi. Pridružile su nam se i naše umirovljenice, ali i poneki članovi obitelji profesorica za koje smo molili i na kojima smo zahvaljivali Bogu. Stisnuli smo se u novom liturgijskom prostoru pokraj Kamenitih vrata.
Sjedio sam pri dnu kapelice, promatrao ljude s kojima radim i druge koji su bili na svetoj misi i zahvaljivao sam Bogu što mi je dao da radim u takvoj školi. I molio sam da blagoslov i dalje prati moju školu i sve koji su u njoj kako bismo i u ovoj školskoj godini, koja započinje ovoga rujna, rasli u dobi, mudrosti i milosti pred Bogom i ljudima.
