“Pismo svetog oca Franje o ulozi književnosti u obrazovanju”
Erik Matejak
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u rujnu 2024. godine (9/2024).
Papa koji pomiče granice, koji se bavi onime čime se možda nijedan papa prije njega nije bavio, papa od kojeg nekolicina zazire jer potkopava, ako uopće može jedan papa koji, samo podsjećam, ne pripada krugu pobožnih renesansnih papa, moral i tradiciju katoličke vjere kako ga nekolicina optužuje, ovog toplog i nadasve sparnog srpnja, u tišini svoga doma (Dom svete Marte) potpisao je, a s time i objavio, pismo o ulozi književnosti u obrazovanju.
Početak papina pisma kao da je rezerviran, s namjerom, na malu skupinu ljudi – kandidate za svećenička zvanja, ali onda se, omaškom ili namjerno, proširuje na one koji se bave pastoralnim radom, da bi se, ipak, na kraju odlučio uputiti svoje pismo svim kršćanima. “Ono čime bih se želio pozabaviti jest značaj čitanja romana i pjesama na svačijem putu prema osobnoj zrelosti.” – piše papa.
Kada bismo, onako na prvu, pogledali na ovo pismo, vidjeli bismo da je podijeljeno u četrdeset i četiri paragrafa ili fragmenta, u kojem papa razmatra što je književnost, zašto je važno čitati, kakav je odnos između poezije i vjere, da bi na koncu zaključio da se pjesnik i svećenik bave srodnim, ako ne i zajedničkim poslovima. “Književnost pomaže čitatelju da razbija idole autoreferencijalnih, lažno samodostatnih, statično konvencionalnih govora, koji katkad zagađuju i naš crkveni govor, porobljavaju slobodu Riječi. Književna riječ je ona koja pokreće jezik, oslobađa ga i pročišćava: napokon, otvara ga novim izražajnim mogućnostima, čini ga gostoljubivim za Riječ, koja se nastanjuje u ljudskoj riječi…” I doista, papa je u pravu. Kao da se Božja riječ zarobila u floskulama nedjeljnih propovijedi koji komentiraju razna društvena događanja, žive od inzistiranja na onome što je dobro a što ne, dok se sama Riječ Božja, onaj logos u početku, stavlja na stranu i ne vidi se ljepota čitanja koja su vrhunac židovske i kršćanske književnosti. Zar bismo se trebali sablazniti kod opisa ljubavi u Pjesmi nad pjesmama? Ili bismo li se trebali gnušati nad opisima Božje snage i pobjede?
A na koga se papa poziva u ovom pismu-eseju, ne iznenađuje previše. Radi se o utemeljitelju Nove teologije, čija je teološka misao nesumnjivo najartikuliranija u dvadesetom stoljeću, isusovcu, Heideggerovu pitomcu, svećeniku koji je tvrdoglavo, gotovo kao mazga, inzistirao na pravu vjernika na sumnju i na njezinoj enormnoj kreativnoj ulozi – Karlu Rahneru. Međutim, u ovom pismu jednako važni referentni autori jesu Jorge Luis Borges, T. S. Eliot, Marcel Proust, dok samo pismo završava upečatljivim citatom pjesnika njemačkog jezika, ali ne i njemačkih korijena, Paula Celana: „Oni koji istinski nauče vidjeti, približavaju se onome što je nevidljivo.“.
U ovom pismu saznajemo kako je sam papa, a već je bio govorio o tome u nekoliko prijašnjih intervjua, skloniji tragičnim temama, tako opisuje „plač napuštene djevojke, staricu koja pokriva unuka dok spava, borbu trgovca koji nastoji zaraditi za život, sram onoga koji je izložen neprestanim kritikama, dječaka koji u snovima traži utočište od nasilnog života…” Takve priče, reći će papa, u nama bude odjeke naših vlastitih iskustava i tako bivamo osjetljiviji na druge ljude.
Ovim pismo papa zagovara slobodu i odvažnost vjernika. Za njega ne postoji mogućnost u kojem bi književnost i poezija mogla odvratiti vjerujućega od njegove vjere, niti to da bi se u književnosti i poeziji moglo naći išta što bi moglo povrijediti osjećaje vjernika. NE, štoviše, papa zagovara slobodu riječi, one iste riječi, ljudske i nadahnute, kojom je pisana sveta knjiga kršćana – Biblija. Ne budemo li više kao vjernici imali jezik, kako ćemo prenositi vjeru dalje, kako ćemo je objasniti, što će na kraju od nje ostati?
