Molitva ponedjeljkom
Prošlo je nekoliko mjeseci od našega posljednjeg slučajnog susreta. I taman sam se pitala što je s gospodinom, kad mi je – kako on već zna, od uha do uha nasmijan – hodao ususret, kao uostalom i svakog puta tijekom više od 15 proteklih godina na putu do škole ili od škole gdje smo se gotovo na tjednoj bazi susretali.
Nikad nismo šutke prošli jedno kraj drugoga. A s vremena na vrijeme me priupita o molitvi ponedjeljkom. Ima već dosta godina otkako mi nije udijelio „žuti karton” (s molitvom hrvatskoga prosvjetnog katoličkog djelatnika čiji je član). Umirovljeni je sveučilišni profesor i angažirani vjernik laik. Pohvalio mi se ulogom djeda, i podijelio teškoće uloge sina, a pitanjem o molitvi ponedjeljkom, podsjetio me na davnu zgodu iz učionice u kojoj je njegova kćer, danas majka, imala glavnu ulogu.
Bilo mi je, onih dana, darovano dioništvo u ”istraživanjima” lijeka protiv zla u drugaša. Ispisali smo i ploču i bilježnice – i još je puno toga ostalo neizrečeno. Sjećam se radosti kojom smo podijelili misao: dobro je jače od zla. Kad smo spomenuli molitvu kao lijek protiv zla, Marija je podigla ruku i zaželjela podijeliti nešto sa svima nama. Tiho, ali ponosno i snažno, govorila je ona o obiteljskoj molitvi krunice koja ih okuplja svaku večer. Rekla mi je, onih dana, a vjerujem da i danas nije drukčije: mole krunicu tako da iza „blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus” dodaju svakodnevne i bliske zazive: „koji neka pomogne mami, koji neka utješi žalosne, koji neka dade kruha gladnima, koji neka ozdravi dušu”, … I poneke slične, životne i životvorne.
„Znate, nekad kažemo i koji neka pomogne vjeroučiteljici. Ili učiteljici. Ili ravnateljici.” Ljepota, poticajnost i potresenost, zahvalnost i ganuće proklijalo iz ove rečenice ponijelo me onda. A eto, i godinama kasnije nosi me! Nakon toga sata Marija mi je pristupila na hodniku i upitala me kako bismo mogli pomoći dečkima iz razreda koji su malo nestašniji i zbog kojih ona nekad ne čuje sve što učiteljice kažu. Ne, nisam rekla reda radi „’Ajmo moliti za njih”. Neopisivo vjerujem u moć (zajedničke) molitve! Onda, pred kojih 15-ak godina utanačile smo ponedjeljak kao dan zaziva – „koji neka pomogne dečkima iz razreda”.
Godinama nisam u tom razredu, u toj školi. Marija je već majka. No, ja i dalje ponedjeljkom molim „koji neka pomogne dečkima i curama iz razreda”. Svakoga razreda meni podarenoga, više od stotine ih je već. I kako godine prolaze sve sam uvjerenija, a svakodnevno iskustvo potpomaže tu uvjerenost: sve je više dečki i cura iz razreda potrebno naših molitava. I iz godine u godinu se pojavi neka nova Marija koja diskretno pronađe načina da se za njih (makar i molitveno) skrbi i svojom ih brižnošću sidri sred bura i nevolja života, usred životnih izazova. Dragi čitatelju, draga čitateljice – pridruži se!
