Nitko me nije tražio

Mara Čović

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u veljači 2019. godine (2/2019).

Neki dječak došao je kući zaplakan. Da bi ga utješio, djed ga zagrli, ali dječak je i dalje jecao. Djed ga pomilova po kosi nastojeći ga umiriti.

„Jesu li te tukli?„ – upita ga.

Dječak odmahnu glavom.

„Je li ti netko nešto ukrao?“

„ Ne“, odvrati dječak kroz plač.

„Pa što se onda dogodilo?“ – upita djed zabrinuto.

Dječak obriše nosić i počne pripovijedati: „Igrali smo se skrivača. Ja sam se sakrio na dobro mjesto. Čekao sam tamo dugo vremena… Oni su konačno završili igru i pošli kući, a mene nitko nije tražio.“ Dječak je drhtao još uvijek jecajući. „Razumiješ li? Nitko me nije tražio.“ Priča Brune Ferrera u knjizi – „Ima li koga gore? Male priče za dušu“, govori nam o potrebi djece da ih uvijek netko sluša, da bude uz njih.

Možemo se pitati: tko traži i da li tražimo djecu i mlade ljude koji su zalutali u paklu ovisnosti o pušenju, alkoholu i drogama? Zašto smo ih prepustili utjecaju pojedinaca i grupa koji ih uvlače u svijet bez nade i svjetla? Smatram da smo svi odgovorni i ponovno trebamo vratiti djecu i mlade u krilo obitelji.

Ivan ima 17 godina. Eksperimentirati s drogom je počeo u sedmom razredu. U početku je izgledalo kao malo lutanje po kafićima i napuštenim kućama, u kojima se susreo s dilerima i starijim ovisnicima. Kad su roditelji saznali, već je bilo kasno. Prestao je ići u školu, bježao od kuće, bavio se kriminalnim radnjama u trgovini, kod bake i roditelja. Roditelji su se osjećali bespomoćnima i izgubljenima. Potražili su pomoć institucija. Poslan je u Osijek u Ustanovu za sprečavanje uzimanja droge. Nije dugo izdržao, opet je pobjegao, poslali su ga u drugu ustanovu kraj Zagreba. Nakon mjesec dana je opet pobjegao. Pronašli su ga na želježničkom kolodvoru. Bio je iscrpljen, bolestan i u lošem zdravstenom stanju. Roditelji su ga vratili u obitelj. Ivan je tražio pomoć i tiho govorio. „Nitko me nije tražio, da li će me netko tražiti i pomoći da ponovno budem sretan i bezbrižan momak?“

Odrastanje je obiteljsko zbivanje

Adolescencija nije ni djetinjstvo ni odraslo doba. U tom razdoblju mladi moraju izgraditi zrelu ličnost, prihvatiti vlastitu osobu, vlastiti izgled i tijelo, usvojiti mušku odnosno žensku ulogu u društvu. U ovom periodu oblikuju i usvajaju moralne i etičke vrijednosti, razvijaju osobne stavove, emocionalno se osamostaljuju od obitelji, postupno se pripremaju za socijalnu i ekonomsku samostalnost. Na ovom putu djeca i roditelji doživjet će niz nezgoda i frustracija, nove spoznaje, uzbuđenja i otkrića. Zbivanja u obitelji u ovom periodu su burna. Najvažnije pravilo koje roditeljima može pomoći da to razdoblje prebrode uz najmanje potresa je prihvaćanje načela budnosti, promatranja, pregovaranja i postupnog mijenjanja pravila, odnosa i ponašanja. U tim promjenama trebaju postupno mijenjati i sebe, jednako kao što se mijenjaju i njihova djeca. Odrastanje je obiteljsko zbivanje, neprekidna dvosmjerna komunikacija, u kojoj roditelji uvijek ostaju roditelji, a djeca uvijek djeca, sa zajedničkom željom da od zbunjenih mladih i zabrinutih na kraju procesa nađemo samopouzdane zrele mlade ljude, te ponekad pomalo umorne ali zadovoljne roditelje.

Što je važno imati na umu u komunikaciji?

Iskrenost – svom djetetu jasno kažite o čemu i zbog čega želite s njim ili s njom razgovarati. Iznesite otvoreno svoju zabrinutost, strahove i što želite od njih. Djeca otvorenost i iskrenost prepoznaju i samo tako ćete postići da vam isto djeca uzvrate.

Dosljednost – roditelj mora razmisliti o svojim osobnim stavovima, ponašanjima u vezi s cigaretama, alkoholom i drogama. Roditelj mora imati čvrst stav i treba ga braniti osobnim primjerom. Oba roditelja moraju imati iste stavove.

Otvorenost – otvorena komunikacija zahtijeva i da budete pripravni na šokove. Što god da je u pitanju, roditelj treba cijeniti otvorenost djeteta. Pitanja djeteta roditelju mogu biti izravna i teška, nešto vezano uz obiteljske tajne i sukobe. Roditelj treba biti spreman i odgovoriti što poštenije.

Slušanje – slušanje ne znači samo da je informacija prenesena, već da je osoba sigurna da je sebe i drugu osobu čula i razumjela. Ako sa svojim djetetom imate dobru komunikaciju, znamo da možemo puno saznati ako slušamo o naoko malim, nevažnim stvarima. Dobro je razgovarati kad dijete hoće, a ne kada smo samo mi raspoloženi.

U svijetu djece i roditelja postoje jake veze, koje ponekad oslabe, no ta nas spoznaja drži budnima na putovanju koje se zove odgovorno roditeljstvo. Svaki roditelj želi da su njegova djeca sretna i uspješna, no to nije lagana zadaća. Često znam naglasiti roditeljima da svi mogu odustati i umoriti se od njihove djece ali oni ne mogu i ne smiju. Vjerujemo da će Ivan s početka ove priče vratiti se u sigurno krilo svojih roditelja, a na drugoj strani, da će roditelji uvidjeti gdje su pogriješili i kad su prestali tražiti Ivana u užurbanom svijetu odrastanja.