Smrt – i onda? – 2. dio

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u travnju 2019. godine (4/2019).

Život prožet sviješću o konačnosti

Jedan od vrlo zanimljivih načina odnosa prema smrti, koji je ostao poznat u povijesti filozofije, upravo je primjer starogrčkoga filozofa Epikura, koji često piše o smrti. Naime, njegov odnos prema smrti je odnos straha. Njegova izjava: “Dok smo mi, nema smrti, a kada nastupi smrt, tada više nema nas”, ne znači ništa drugo nego pokušaj negacije istine o smrti. Premda bi se na prvi pogled ovako postavljena životna filozofija mogla prihvatiti kao dobar način odnosa prema umiranju, ipak se ne može o ovim dvjema stvarnostima govoriti odvojeno.Istina je da onda kada nastane smrt, stvarno nestaje čovjek, ali čovjek, bez obzira na trenutak smrti, i prije doživljava surovost i ozbiljnost same smrti. Ne susreće se smrt jedino onda kada neki pojedinac umire, nego njegov život svjedoči niz iskustava konačnosti i prolaznosti. Epikur zastupa mišljenje da čovjek, ukoliko je opterećen vlastitom konačnošću, guši životnu radost. Njegova životna postavka se temelji na ideji da preveliko opterećivanje smrću ne dopušta čovjeku potrebnu opuštenost kako bi uživao u životnim radostima. Kada se dublje uđe u značenje ovih riječi primijeti se, ne samo stanovito razilaženje s kršćanskim shvaćanjem življenja i umiranja, nego i njihova potpuna nespojivost. Kršćaninu nije prihvatljivo život i smrt gledati odvojeno, jer, u tom slučaju, ne može razumjeti ni život ni smrt. Smrt može biti „učiteljica ozbiljnoga“, kako bi napisao Sören Kierkegaard, ali ona nikada nije shvatljiva mimo života ili izvan života. Život jednoga vjernika je prožet sviješću o vlastitoj konačnosti, čime se ne misli svakodnevno turobno promišljanje svoga kraja, nego se ozbiljno shvaća dragocjenost darovanoga vremena. Blizina smrti daje životu dubinu. Ovozemaljski život koji ne bi imao kraja, ne samo da ne bi bio podnošljiv za onoga tko ga živi, nego bi u potpunosti bio neizdrživ, jer čovjeku pripada konačnost kao konstitutivni dio njegove naravi. Tek kada se shvati istina vlastite prolaznosti, može se govoriti i o neprolaznosti. Tek kada se živi imajući na umu istinu o vlastitome kraju, počinje se razmišljati i o onomu što slijedi nakon toga trenutačnoga kraja, kojega nazivamo smrt. Tek kada je smrt prisutna u životu, onda život postaje ne samo nužno osuđen na propadanje, nego otkriva nove dimenzije svoga postojanja. Upravo zato što je smrt stalno prisutna u životu, „živjeti jednostavno znači i umirati“ (Gisbert Greshake).

Kršćanski odnos prema vlastitome kraju

Uz nepobitnu činjenicu smrti i potrebu njezina prihvaćanja, kršćanin razvija svoj vjernički odnos prema vlastitome kraju nastojeći svoj život osmisliti na način koji mu se čini prikladnim. Svjestan je da smrt, sama po sebi, ne može dati smisao životu, kao što ni postojanje zla ne može biti dokaz da na svijetu mora postojati dobro. Jednako kao što je, jedino čineći dobro moguće suzbiti djelovanje zla, isto tako je moguće kvalitetno, pa i vjernički živjeti, ukoliko se prolaznost uzima kao sastavni dio ljudskoga života. Ljudski život ne bi bio to što jest, ukoliko ne bi bio prolazan. Kada se pogleda razvoj i povijest kršćanske duhovnosti, lako se dolazi do zaključka da ona nikada iz vida nije gubila istinu o ovozemaljskoj prolaznosti. Česti su prikazi mnogih svetaca, koji su uvijek negdje u blizini imali ljudsku lubanju kao znak vlastite prolaznosti. Iako se možda katkada pretjerana važnost pridavala smrti i prolaznosti, danas smo svjedoci potpuno drugačijega pogleda na smrt. Možda ovo ne vrijedi za suvremeno kršćanstvo, ali se svakako u modernom mentalitetu, koji je barem djelomice obilježen kršćanskom tradicijom, s jedne strane, primjećuje površno shvaćanje smrti čime se zapravo otkriva nepostojanje zanimanja za vječni život (život završava smrću), te s druge strane, ‘neozbiljno’ razumijevanje vlastite konačnosti, tj. ionako se sve završava smrću, tako da ne treba činiti ništa kako bi se netko pripremio za vječnost. Budući da je „čovjek u bitnom stvorenje čije se postojanje prekida prije nego se u zemaljskom smislu dovrši i zaokruži, i ovaj prekid na čitavu njegovu egzistenciju baca privid uzaludnosti“ (Hans Urs von Balthasar). Ili, drugim riječima, ukoliko netko ne vidi nikakva smisla u vlastitoj prolaznosti, teško može ponuditi dublji smisao svome životu. Tko živi kao da nikada neće umrijeti, možda zapravo nikada neće ni početi živjeti. Uzimajući u obzir složenost suvremenoga mentaliteta, možda nije najveći problem modernoga čovjeka što uopće ne razmišlja o vlastitoj budućnosti, koja je po Isusovu učenju o Bogu i čovjeku, vječna i neprolazna, nego što ne uspijeva ni svoj ovozemaljski život osmisliti do kraja. Teško se može reći da čovjek dobro živi, ukoliko samo zadovoljava tehničke uvjete dobra življenja (jesti, piti, spavati, putovati, odmarati se i sl.) zaboravljajući vlastitu prolaznost i potpuno se utapajući u ovostranost. Možda upravo „praznina iskustva ovostranosti budi strah pred prazninom onostranosti“ (Robert Leuenberger). Kršćanska poruka ide upravo u drugome smjeru – međusobna prožetost života i smrti, ne samo da omogućuje gledanje smrti kao „mjesta nade mjesto prelaska u Božju slavu“ (Gisbert Greshake), nego u umiranju vidi priliku za novi život koji se kao realna mogućnost otkrio u smrti i uskrsnuću Isusa Krista, a u Bogu, koji se nalazi na početku ovozemaljskoga života (u začeću) prepoznaje i onoga koji se nalazi i na samome kraju biološkoga postojanja (u trenutku smrti).