O Kristovu srcu

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u lipnju 2024. godine (6/2024).

„Iz srca mi naviru riječi divne…“ (Ps 45,2)

Kada se za nekoga kaže da nema srca, obično se misli na čovjeka bez osjećaja. Ljudi bez srca su hladni, ne pokazuju zanimanje ni za tuđu žalost, a kamoli za nečiju radost. Ljudi bez srca izgledaju smireno, a vrlo ih je teško učiniti živčanima. Potpuna suprotnost takvim ljudima su srdačni ljudi, koji se s drugima mogu i smijati, a i zaplakati. Takvi se ljudi lako užive u tuđu situaciju. Na njihovim licima se može vidjeti i radost i tuga, zabrinutost i opuštenost. Oni mogu djelovati zabrinuto, ne samo zbog vlastitih problema, nego i zbog poteškoća ljudi kojima su okruženi. Budući da je srdačnost jedna od najboljih osobina čovjeka, možemo li nešto slično pronaći kod Boga? Je li Bog po sebi nezainteresiran, hladan i udaljen? Ili je, pak, srdačan, suosjećajan i blizak? Može li se Bog uživjeti u dramu ljudske sudbine ili se on uopće i ne bavi problemima čovjeka? Polazeći od temeljnog uvjerenja kršćana o Božjoj ljubavi (usp. 1 Iv 4,7), može se naslutiti da je Bog kršćanske objave zapravo Bog sa srcem. Njegova srdačanost se vidi u njegovoj neizmjernoj ljubavi. Nemoguće je govoriti o Bogu Isusa Krista, a istovremeno zanemariti njegovu glavnu osobinu: Bog je ljubav. Među ostalim kršćanskim praksama, tajna se pobožnosti Srcu Isusovu krije upravo u ispovijedanju vjere u Božju ljubav razotkrivenu u probodenom Kristovu boku. O toj temi je pisao i sv. Bonaventura, koji je u povijesti kršćanske duhovnosti ostao zapamćen kao teolog u čijoj se misli nazirao razvoj buduće pobožnosti Srcu Isusovu.

Zatvorenost i krutost ljudskoga srca

U vjerničkom razmišljanju o Srcu Isusovu, ali i u raširenoj pobožnosti, često se ustrajno traži da srce molitelja bude poput srca Kristova. U pobožnosti se ističe važnost oblikovanja vjerničkoga srca po Kristovu srcu. Zanimljivo je da Bonaventura u proslovu djela Soliloquium govori o „koljenima srca“ kao jedinome putu približavanja Bogu. Prigibanjem koljenâ srca omogućuje se pravi pristup Bogu. Bonaventura time želi reći da se jedino klanjanjem nutrine čovjek može duhovno vježbati. Ne može se naizvan čeznuti za Bogom, a istovremeno za njim ne tragati u dubinama vlastite nutrine. Iz toga razloga, Bog stvarno može biti „svrha i ispunjenje svake čežnje“ (Soliloquium, proslov 3) samo onda kada se čovjek kao bogotražitelj u cijelosti bavi Bogom. Zapravo, bez klanjanja nutrine ne postoji istinski susret s Bogom. Susresti Boga je moguće jedino u otvorenosti onoga koji traži, jednako kao što izostanak otvorenosti prema Bogu vodi u zatvorenost srca. Zatvoreno srce u sebi postupno propada, s vremenom otvrdne i onečisti se. Drukčije rečeno, tko se Bogu ne klanja, zatvara se u sebe i propada. Klanjati se Bogu znači napuštati sebe, otvarati vlastitu nutrinu. U skladu s time, Bonaventura, nastojeći uvijek iznova povezivati ljudsko srce i Boga, živi u dubokom uvjerenju da je „čisto srce, naime, veselo i radosno ne s ovim nečistim svijetom, nego s Bogom i u Bogu.“ (Soliloqium, II, 9) Ljudsko srce ne može biti radosno, ako nije otvoreno. Polazeći od toga da je čovjek istinski radostan, otvoren i miran tek u Bogu i s Bogom, Bonaventura na više mjesta stavlja velik naglasak upravo na osjetilo srca (sensus cordis) po kojem čovjek može živjeti „uredno kad se bavi onim za što ono i jest, tj. kada se suprotstavlja nemaru; kad izbjegava što mu škodi, tj. kada se suprotstavlja požudi; i kad si ne prisvaja ono što mu je strano, tj. svaki nered dolazi bilo od nemara, bilo od požude, bilo od oholosti. Uredno živi onaj koji živi razborito, umjereno i postupno, tako što izbjegava nemar u poslovima, požudu u poželjnim i oholost u uzvišenim stvarima.“ (Reductio, br. 9) Osim toga, ljudsko se srce može boriti protiv vlastite zatvorenosti i krutosti tek kada se okrene drugima. Nakon što čovjek uredi vlastitu nutrinu, tek onda može uvidjeti i dobra drugih ljudi. Na jednom drugom mjestu ovaj veliki franjevački teolog piše: „Imam dobro srce onda, kada svojim dobrom smatram bilo koje dobro bližnjega.“ (Hexaëmeron, XVIII, 29) Bonaventura na ovaj način pokazuje da se zatvorenost i krutost ljudskoga srca pobjeđuje tek otvorenošću Bogu, po čijem se djelovanju stvara nutarnji red, ali se i omogućuje kultura srdačnosti u odnosu na druge ljude. Čije je srce otvoreno Bogu, zasigurno u njemu ima prostora za druge ljude. Nemoguće je biti Bogu otvoren i zatvoriti se prema drugima.