O Marijinoj jakosti

Tko će naći ženu vrsnu? (Izr 31, 10)

O Mariji se često piše i govori. Nju se spominje u liturgiji, Njoj se upućuju molitve, a prisutna je i u teološkim promišljanjima. Zbog svoje uloge u povijesti spasenja Ona neupitno pripada glavnim temama kršćanstva. Ona katkada nije samo vezivno tkivo među kršćanima, što se ponajviše vidi u odnosu katolika i pravoslavaca, nego može istovremeno biti i kamen spoticanja u dijalogu s reformiranim kršćanima. Bez obzira na sve, o Mariji se može govoriti na različite načine i u raznim prigodama. Zanimljivo je da je Bonaventura u jednome od svojih posljednjih djela O sedam darova Duha Svetoga, koje je nastalo u Parizu 1268. godine, o Mariji govorio kao jakoj ženi, pokušavši povezati jakost kao dar Duha Svetoga s Njezinom ulogom u povijesti spasenja. Po čemu je Marija uistinu jaka? Po Kristovim ili svojim zaslugama? U čemu se vidi Njezina jakost: u hrabrosti preuzimanja važne uloge u povijesti spasenja ili u spremnosti potpunoga podlaganja Božjoj volji? I konačno, što po Marijinu primjeru uključuje kršćanska jakost?

Poslušnost –  temelj Marijine jakosti

Prema Bonaventuri, sve što postoji oslanja se na vlastite temelje. Nešto ne može (op)stati ako se ne može osloniti; bez oslonca se pada. Jednako kao što su temelji Crkve Božje zapovijedi, bez kojih Crkva ne bi mogla postojati, Marija može biti jedno od glavnih kršćanskih uporišta, jer je predstavljena kao Ona koja potpuno obdržava Božje zapovijedi. Njezina jakost je izravno povezana s Njezinom poslušnošću; Ona nasljeduje Krista vršeći Božje zapovijedi. Ona je bila istinski poslušna, jer se ispunila poslušnošću prema Bogu vršeći Njegovu volju, koja nije od početka bila potpuno jasna. Stoga se Marijina jakost ogleda u Njezinoj poslušnosti, piše Bonaventura. Ona postaje temelj Crkve ne po svojim sposobnostima, nego po tome što je sama postala mjesto susreta Boga i čovjeka. Po Mariji je Bog u doslovnome smislu postao Bog s nama, a Ona je poslužila kao pogodno mjesto susreta Boga sa svakim čovjekom. Njezina jakost se, prema ovom franjevačkom svecu, vidi u uvjerenju biblijskoga čovjeka da Bog bira zadnje kako bi došao do svega stvorenoga. Čovjek je, napominje Bonaventura, stvoren kao zadnje stvorenje (usp. Post 1, 26), kako bi Stvoritelj po njemu kao kruni i posljednjem stvorenju, sve privukao sebi. Marija uime svega stvorenoga i u svojoj poslušnosti Bogu pristaje uz Božju ponudu kako bi se u Njoj ostvario Božji plan spasenja, a po Njoj, zadnjoj i neznatnoj službenici (usp. Lk 1, 48), Bog kao izvor i počelo svega, čovjeku daruje samoga sebe u Isusu Kristu. Iz Marijine poslušnosti prema Bogu rađa se Njezina jakost u životnim prilikama u kojima se našla. Kao da Bonaventura želi reći da samo oni koji spremno zauzmajući zadnja mjesta postaju poslušni Bogu, mogu ujedno i pred ljudima (o)stati uspravno. Tko se svojevoljno stavlja na zadnje mjesto, on zapravo (p)ostaje Bogu istinski blizak. Tko Boga sluša vršeći Njegove zapovijedi, postaje jak u svim životnim prilikama, pa čak i u onima koje nikako nije moguće predvidjeti.

Cijeli tekst možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 5/2024.