family at victory stand

Ana Penić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u rujnu 2024. godine (9/2024).


Sjećam se… Išla sam u Gimnaziju Sara Bertić u Osijeku, s učenicima iz svih osječkih osnovnih škola. Brzo smo se međusobno upoznali i sprijateljili bez obzira u kojem smo osječkom kvartu živjeli i što su nam bili roditelji. Jedino smo oca naše kolegice Lidije Aubreht svi poznavali jer je bio naš profesor tjelesnog odgoja.

Na Pedagoškoj akademiji u Osijeku ponovno smo se susrele. Ona je studirala tjelesnu kulturu, a ja engleski jezik i književnost. Očito, Lidija je slijedila obiteljsku  sklonost  prema sportu, ali i ljubav za nastavničko zvanje. Radila je u Osijeku, u jednoj osnovnoj školi, a ja u gradiću, hrvatskoj provinciji, i nismo se često susretale, osim na nekim stručnim skupovima. Kao nastavnica, željela je na svoje učenike prenijeti sva bogatstva i prednosti sportskog načina života. I u tome je uspjela. Davor Šuker, najpoznatiji hrvatski nogometaš svoje generacije i najuspješniji golgeter svjetskog nogometnog prvenstva 1998. jednom je izjavio da je za njegov uspjeh najzaslužnija njegova nastavnica tjelesnog odgoja Lidija Vekić, koju sam prepoznala. Bila je to Lidija, kći našeg profesora tjelesne kulture, ali sad je bila udana i imala je drugo prezime.

Osijek je, zaista, tada bio, a i danas je grad dobrih ljudi. Ovdje se ljudi susreću na ulicama, u trgovinama, na tržnici i trgovačkim centrima. Ljeti šetajući prostranom šetnicom uz Dravu i komentirajući svakodnevne događaje u gradu i u svijetu, odmaraju se gledajući prostrane, zelene parkove s desne obale rijeke i mirnu drugu obalu rijeke, i uživaju. U vrijeme ovogodišnjih Olimpijskih igara u Parizu u gradu se priča o Donni Vekić koja je osvojila srebrnu medalju i zaplakala od ganuća. 

DONNA VEKIĆ unuka je Lidije Vekić. Obitelj Vekić, tradicionalno sportska obitelj, ovih dana obradovala je sve nas u Osijeku, ali vjerujem i sve Hrvate. Donna Vekić, hrvatska tenisačica, nakon  finalnog meča u Parizu osvojila je srca svih svojih sugrađana, ali vjerujem i svih Hrvata u svijetu, koji su putem TV-a prijenosa gledali finalni teniski ženski dvoboj i njezinu reakciju kad je dobila srebrnu medalju. 

Njezine riječi zahvalnosti svima koji su joj na putu osvajanja ove medalje pomagali i hrabrili je dotakle su srca i svih njezinih sugrađana. O njezinoj obitelji i prijateljima da i ne govorimo. 

Naravno, najprije je zahvalila svojoj obitelji. 

Obitelj Vekić to svakako zaslužuje!

Vrijedno je to zabilježiti – obitelj Vekić – uvijek je uz svoju kćer, sestru, unuku, a svi u Osijeku uz svoju dragu sugrađanku. Ona je svojim nastupom na Olimpijskim igrama i svojim iskrenim zahvaljivanjem svima koji su joj pomogli, na biblijski rečeno, „uskom i strmom putu“ do uspjeha, svoj grad i svoju domovinu proslavila više nego svi naši političari zajedno. Svi njezini uspjesi, i srebrna olimpijska medalja, i naši su uspjesi, i zato ih tako rado gledamo, i doživljavamo kao uspjeh svih Hrvata.

Uspjeh jedne sportske obitelji danas je poslanje s „biblijskim šarmom“. Sjetimo se Ivice i Janice Kostelić te braće Sinković, i svih njihovih pobjeda i odličja sa svjetskih sportskih natjecanja. Sve njihove medalje doživjeli smo kao svoje, i kao odličja našem narodu. 

Možda više nego ikada u povijesti, obitelj, stvorena po Božjoj volji, između jednog muškarca i jedne žene, danas je javno ugrožena s mnogo strana i od različitih ideologija. Hrvatski olimpijci su svojim nastupima pokazali svijetu koliko je obitelj roditelja i djece – dragocjena!

Živimo u iznimno važnom i izazovnom vremenu. Drago mi je da se HBK-a javno izjasnila o rodnoj ideologiji kao posve neprihvatljivoj. Hrvatski teolozi ističu važnost Božje objave za čovjeka. Bog je stvorio ženu i muškarca i dao im zapovijed da rađaju djecu i tako nastave Njegovo stvoriteljsko djelo. Muškarac i žena stvoreni su različiti da u tjelesnom sjedinjenju postanu roditelji – otac i majka. Čovjek je stvoren kao muškarac ili žena, ne može, kako ga ohrabruje rodna ideologija sam izabrati rod bez obzira na svoj spol. Jedan je teolog javno, pred TV-e kamerama, objasnio Božji plan za čovjeka i jasno je rekao otprilike: ,,Ne može se nitko ujutro osjećati kao muškarac, poslije podne kao žena, a navečer kao leptir.“

Upravo o tom problemu svjedoči tragičan događaj na Olimpijskim igrama. Jedan biološki muškarac koji se osjeća kao žena prijavljen je kao žena i u ringu je biološku ženu, boksačicu, svoju suparnicu  – premlatio! Jadna žena! Ovdje, očito, nije bio važan spol, nego rod. Muškarac koji se osjeća kao žena – drugu ženu smije istući, postupati s njom kako mu se prohtije, jer je u očima suvremenih shvaćanja on sam izabrao svoj spol – postao je žena. U olimpijsko natjecanje ušao je službeno kao žena koju je pobijedio.

Tužno, tužnije ne može biti!

Na Olimpijskim igrama u Parizu, svojim govorom i suzama radosnicama Osječanka Donna Vekić pokazala je svijetu kako se voli i koliko se voli obitelj i koliko je zahvalna svojoj obitelji koja joj je omogućila da ostvari sve svoje snove i ambicije. Bravo, Donna! Bravo, bako Lidija! Bravo, i hvala svima u obitelji Vekić jer olimpijska medalja je kruna njihove ljubavi i svih odricanja. Ona je dokaz budućim generacijama koliko se uspjeha može postići na svakom području ljudske kreativnosti. Ljubav i radost  ne mogu se ni naručiti, ni kupiti, to su Božji darovi čistom srcu i nagrada za  mnoga odricanja na putu do ove olimpijske pobjede. 

Ne možemo ne spomenuti otvaranje Olimpijskih igara u Parizu i svu bol koju smo u samom programu kao kršćani osjećali o Gospinim blagdanima koji su upravo u vrijeme održavanja Olimpijskih igara (Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, Velika Gospa, 15. kolovoza, Rođenje Marijino, Mala Gospa, 8. rujna i Ime Marijino, 12. rujna). U našem narodu uz ove blagdane uvijek su vezani i hodočašća i narodna veselja. Te blagdane europski narodi slavili su sa zahvalnošću Isusu i Njegovoj Majci Mariji na nebeskoj pomoći tijekom tolikih ratnih, kulturnih, civilizacijskih ugroza kroz stoljeća te su tako stvarali neprocjenjivo vrijednu europsku kulturu u arhitekturi, slikarstvu, kiparstvu i glazbi.

Ne možemo poreći istinu da su europsku kulturu, pa i kulturu u sportu stvarali narodi koje je kršćanstvo oblikovalo, a danas smo u opasnosti da ga se odreknemo i zaniječemo.

Prateći iz dana u dan hrvatske sportaše i sportašice na brojnim svjetskim natjecanjima i olimpijskim igrama, s radošću gledam na budućnost i vjerujem u naše mlade ljude, u njihove obitelji  i njihove odgojitelje. Zanimljivo – najuspješniji hrvatski sportaši i sportašice, svoje uspjehe doživljavaju i kao uspjehe svojih obitelji. Sjetimo se Janice i Ivice Kostelić. Obitelj koja se okuplja i zajedno se trudi ispuniti snove svoje djece i omogućiti im uvjete za normalan rad i pripreme, uspješna je. Uz to idu, naravno, i suze, i strah, i briga, ali i mir i radost, a mir i radost su neprocjenjivi Božji dar i natjecateljima i njihovim obiteljima, kao i narodima kojima pripadaju.

Po plodovima ih prepoznajemo i s njima se radujemo. 

Donna Vekić živi i uživa u radosti svoje obitelji s kojom može podijeliti sva raspoloženja svojeg sportskog života, ali i onu drugu stranu medalje i uspjeha,  koja je gledateljima – nevidljiva. 

S molitvom Majci Božjoj Raduj se, o, Marijo pozdravljamo obitelj Vekić i čestitamo Donni osvojenu srebrnu medalju, a svima ostalim hrvatskim natjecateljima želimo mir i Božji blagoslov, zaštitu Marije, Kraljice Hrvata i Kraljice mira. Sada i u vijeke vjekova….