U trenutku dok ovo pišem rat i dalje besmisleno i okrutno traje ovdje u Izraelu. Iz Pojasa Gaze ne dopiru više vijesti kao onih prvih dana. Nešto slično je i s ratom u Ukrajini. Vjerojatno je tako bilo i s našim Domovinskim ratom. Nakon nekog vremena ljudi oguglaju. Naviknu se na vijesti o ratu. Tako je u onom vremenu nenaviknutosti bilo popularno zgražati se nad nekakvom raketiranom bolnicom ili rafalnom paljbom na zabavi u pustinji. Možda čak i objaviti neki status ili napisati tekst, ali kako vrijeme prolazi, to više i nije tako popularno. Nije toliko ni zanimljivo. Neće prikupiti dovoljno lajkova niti će biti toliko čitano na mediju na kojem se objavi. Što znači još jedna vijest o dvadesetak srušenih kuća, o novih stotinjak poginulih bezimenih ljudi, o novim dnevnim izvještajima s bojišnice gdje je izgubljeno ili osvojeno ovo ili ono selo.

U trenutku dok ovo pišem brojimo već pet mjeseci intenzivnog ratovanja u Pojasu Gaze. I na sjeveru, na granici s Libanonom, događa se intenzivna razmjena paljbe. Dok ovo pišem, u Jeruzalemu je prilično mirno. Život ide nekim svojim ritmom kao da se sve ovo ne događa malo dalje od nas. Ljudi sjede u kafiću i gledaju u svoje ekrane zadubljeni u projekte koje moraju dovršiti. Čekaonice u bolnicama nisu prenapučene. Ljudi dolaze na svoje preglede, podižu nalaze i naručuje se na nove pretrage i preglede. Redovita je jutarnja gužva u prometu. Čuje se lagana glazba na radiju po kojoj se ne može zaključiti da se događa nešto neobično niti ovdje u gradu niti negdje u blizini.

Ispod prozora mojeg samostana postavljeni su šatori. Tu su skoro stalno ljudi koji prosvjeduju. Oni su Židovi. Traže trenutačno oslobađanje talaca. Uglavnom jednom tjedno, a ponekad i češće, ovdje su prosvjedi. Okupi se dosta ljudi. Pjevaju, izvikuju parole, dovikuju ponešto preko ograda i barikada koje dijele prosvjednike od rezidencije izraelskog premijera… I oni traže puštanje ljudi koji su već pet mjeseci u zarobljeništvu. Ovih dana sam čuo da su zatvori u Izraelu prepuni. Ne znam koliko je to točna informacija, ali u ovakvom stanju uma i nacije, u ovakvom stanju međuljudskih i međunacionalnih odnosa, to ne bi bilo nikakvo čudo.

A pojedinačne priče… Pitam se ponekad kako li je tim roditeljima čija su djeca već pet mjeseci u zarobljeništvu ne znajući baš ništa o njima. Kako je živjeti? Kako je jesti? Kako je čuti glazbu? Kako je leći spavati navečer u strepnji kad će doći vijesti bilo od onih koji su ih zarobili, bilo od one strane koja bi ih trebala pronaći i osloboditi… I da se razumijemo, slično je stanje na obje strane. Postoje roditelji na obje strane koji ne znaju za svoju djecu. Bilo da ih je netko službeno i po propisima uhitio i odveo, bilo da ih je netko oteo. Postoje roditelji na obje strane koji ne znaju ništa o svojoj djeci. Osim da ih je netko odveo…

Pitam se mogu li se ti ljudi naviknuti, mogu li oni oguglati na vijesti… Mogu li oni ne pratiti sve portale i medije u nadi da će čuti ime svojega bližnjega, svojih dragih… Pitam se kako li je svim roditeljima, svima onima koji su izgubili nekoga u našem Domovinskom ratu. Nije li to strašno da postoje ljudi čiji su bližnji nestali prije trideset godina, a ni dandanas se ne zna ništa o njihovoj sudbini…

Meša Selimović u svom djelu Tvrđava dosta govori o besmislu rata u kojem se našao i njegov glavni lik Ahmet Šabo. Za Ahmeta je taj rat i besmislen i strašan, toliko bolan i krvav da bi ga bilo najbolje zaboraviti. Piše tako Meša: Ne mogu da pričam što je bilo u Hoćinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Ovo je jedan, priznajem, utopijski pokušaj suočavanja s onim ružnim što se događa. Mi slutimo da će teško išta biti od ovoga. Uči nas tome povijest. Nažalost, djeca će, izgleda, opet pjevati pjesme o osveti.

Besmisao ubijanja i prolivene krvi nikako da pogodi u pravu žicu ljudske obitelji pa da uvidimo da bi se te navike mogli odreći kao što se u korizmi odričemo slatkiša i pušenja. To bi mogla biti dobra pokora, možda dobar način kako se cijela ljudska obitelj može ujediniti u jednoj dobroj odluci koja će nam pomoći biti bolji jedni prema drugima. Biti više ljudi, a manje zvijeri jedni prema drugima.

Meša će nastaviti o besmislu na još upečatljiviji način nekoliko redaka dalje od spomenutog mjesta gdje je započeo priču o Hoćinu. U borbi su zauzeli neku kotu, nego mjesto za koje su izdane naredbe da se mora napasti i osvojiti pod svaku cijenu. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Što smo mi dobili, a što su oni izgubili? I nas i njih okruživao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu.

Možda bismo mogli više učiti iz pogrešaka naših predaka i zemlje koja je dovoljno natopljena krvlju do kraja svijeta, ali nešto nam se ne da. Moramo, baš kao i velika većina djece, uvjeriti se na vlastitoj koži u savjete i naredbe, upute i naloge naših roditelja. Moramo sami provjeriti je li peć vruća, kakvi su učinci električne energije u utičnicama i je li zaista beton opasan ako se dugo sjedi na njemu… Tvrdoglavi smo. Kako kaže Sveto pismo, narod smo tvrde šije… Meša je još izravniji i depresivniji: Tko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A tko je izvukao iskustvo iz poraza? Nitko. Ljudi su zla djeca. Zla po činu, djeca po pameti.

Liturgijska godina koja doživljava svoj vrhunac u Velikom tjednu i Vazmenom trodnevlju, u slavlju Uskrsa, Krista koji je naša Pasha, ipak donosi tračak nade u ovaj naš začarani krug ratova i prolijevanja krvi, privremenih primirja i ponovnih ukopavanja u rovove. Uskrs je jedno iskakanje iz začarana kruga, iz rutine na koju smo već odavno navikli, iz onoga što je unaprijed zacrtano i zapisano. Uskrs je tipski primjer što bi značilo ono thinking outside of the box – razmišljanje izvan okvira.

Uskrs je širenje vidika tamo gdje je vid oslabio do te mjere da ni okulisti više ne pomažu. Donošenje nade tamo gdje je nada ostala samo u tragovima priča i predajama starih. Uskrs je paljenje svjetla tamo gdje je svjetlo odavno samo misaona imenica. Uskrs je neodvojivo povezan sa židovskom Pashom. A Pasha je, osim što je taj blagdan spomen na izbavljenje i izlazak čitavog naroda iz egipatskog ropstva, ujedno i osobni blagdan izbavljenja. U slavlju Pashe neizostavno je zaustaviti se i na onom dijelu gdje se govori o izbavljenju naroda iz Egipta, ali onda svakako treba naglasiti i onaj dio: To mi je učinio Gospodin! To je osoban događaj.

Uskrs, kao i Pasha, kao i svi ostali blagdani, s vremenom zna postati opterećen frazama koje treba izgovoriti tek toliko da bi se zadovoljila forma. Ono izvanjsko. Međutim, Uskrs je duboko osobna stvarnost. Da, Uskrs se dogodio za svakoga i za sve. Krist je razapet, umro i uskrsnuo za sve nas, ali i za mene konkretno.

U moru besmisla opet dolazim do praznoga groba i tamo donosim svoj besmisao i besmisle ovoga svijeta koji me opterećuju i kojima teško mogu naći odgovor. Možda odgovori negdje i postoje, a možda ću tek shvatiti i saznati ponešto kad prijeđem iz ovoga života u Život. Zasad se zaustavljam kod praznoga groba. Donosim tamo Mešin besmisao Hoćina, sav ljudski jad kojeg je teško izbrojiti i izmjeriti, sve rane i boli ljudi pogođenih raznim besmislima, a na osobit način besmislom rata. Donosim tamo Izrael, Gazu, Ukrajinu, Rusiju, i sve one kote po ovom svijetu koje se gube i osvajaju cijenom ljudskih života… I molim da se dogodi osobna Pasha. Osobni susret s Bogom. Osobni savez s Bogom. Osobno iskustvo Boga koji zalazi u naše besmisle, u naš jad, u našu tešku stvarnost opterećenu krvlju i željom za osvetom i da nas izbavi iz začaranih krugova… I da mogu i ja reći, unatoč svemu i usprkos gorčini koja se, izgleda, neće tek tako isprati. Izbavljen sam i ja. To mi je učinio Gospodin.