Otvoreno pismo
Natalija Kivač
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u travnju 2019. godine (4/2019).
Više sam puta naumila raskrčiti nekoliko podebljih mapa punih učeničkih radova skupljenih tijekom dvadesetak godina rada. Svega tu ima: onih usput tutnutih papirića sa srcima I nespretno ispisanih prvih riječi prvašića, stvaralačkih uradaka svih vrsta, potpisanih I nepotpisanih. Za neke mi je sada žao da ih nisam barem ja potpisala, zapisala godinu, razred…
I kad sam neki dan nešto tražila, iz mape mi je ispalo ovo:
Dragi gospodine,
Zašto ste mi tako zagorčili život? Sve moje nade i ostvarenja ste mi pretvorili u čistu zabludu. Svi moji snovi su propali. Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote?!
Zapravo sam pogriješio. Moji snovi i nade nisu uništeni, već samo prodrmani zbog vase nevjere i izdaje. Mislio sam da ovaj život vodi nekamo i da ga mogu provesti s najboljim prijateljem. Zar sam živio samo u svojem svijetu? Za mene još ima nade, ali se bojim za vas, jer s takvim životom i načinom ponašanja ne samo da ćete izgubiti sve svoje prijatelje nego i sreću koja dolazi s njima.
Imajte vjere i neće sve biti gotovo. Ako ne možete vjerovati u ljude, vjerujte u Boga i Isusa Krista. Ja se molim za vas premda ste me iznevjerili. Opraštam vam, ali ne možemo biti više u kontaktu neko vrijeme dok se ne popravite.
S poštovanjem
Naježili ste se? I ja sam se, i onda i sada, i svaki ću put kad mi lik zaiskri pred očima. Podno ovih redaka, punim imenom i prezimenom, potpis je četrnaestogodišnjaka. Imam sreću pa zahvalna pamtim ono što sam sabirala i rasipala, što me sabiralo i rasipalo. Stoga nerijetko iznenađenje i divljenje, ganuće i ponos, nježnost i začudnost pohađa moje biće. Četrnaestogodišnjak, koji je ovo potpisao jedan je od onih kojem sam na kraju školovanja priznala da sam u nekim trenutcima „digla ruke“ od njega, iako me „bije glas“ da tvrdoglavo ne odustajem od čovjeka. I kojeg sam zbog tih svojih trenutaka zamolila za oprost. Jer ponekad uistinu nisam znala naći iskru ozbiljnosti i pozornosti koja je, to sam znala, počivala u njemu. U ono doba, sjećam se kao da je bilo jučer, zamolila sam ga da ovo pročita glasno, svima. Bilo mu je neugodno. Jer, nikad nije bio među onima koji u nečem uspiju ili se bar istaknu; nikad nije bio među onima koji bivaju pohvaljeni. Nikad se njegovo ime nije našlo ni među primjerenima. Vazda su o njegovo ime bile ovješene kazne i odgojne mjere. Zasjao je. Ne, nije pročitao. Dao mi je papir i rekao da s njim radim što god želim. I eto ga, petnaestak godina kasnije u mojim rukama. Ponovno. Kao podsjetnik da Bog od čovjeka ne odustaje. A čovjek od čovjeka?!
PS: neki mi je dan na ulici srdačno prišao, pozdravio me, predstavio se i pohvalio poslom i ženom koju voli, i djetetom na putu.
