Podrška djeci i odraslima u tugovanju

Mara Čović

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u ožujku 2019. godine (3/2019).

Svatko ima nekoga koga nema

Tugovanje je bolno djetetu, ali je teško i odraslima koji se s njim susreću. Odrasli imaju potrebu zaštiti dijete od konačnosti gubitka. Naš strah od djetetove boli je od nas samih. Štiteći dijete, štitimo sebe od bolne spoznaje o dječjoj patnji.

Naš cilj rada s djetetom nije da ono zaboravi gubitak bliske osobe, već da pomognemo djetetu da se sjeća i živi dalje u situaciji koja je nepromjenjiva i nad kojom ima malu ili nikakvu kontrolu. Odrasle osobe trebaju poštivati djetetovu potrebu da pita, da ponavlja, možda i iste rečenice. Na koji način odrasle osobe mogu pomoći djeci u procesu tugovanja? Kako se nosimo s vlastitom ranjivošću, tugom i gubitkom? Da li smo spremni i da li znamo podijeliti iskustvo koje nas je obilježilo tijekom života? U radu s tugujućim osobama uvijek susrećemo, sebe, kakvi smo kao ljudi… bilo da smo roditelji, odgojitelji, učitelji i drugi.

Da bismo u proces tugovanja unijeli nadu, važno je biti u kontaktu s vlastitim kreativnim potencijalima i stečenim znanjem. Koliko god znali o razvojnim fazama shvaćanja smrti, važno je ne zaboraviti da svako dijete i odrasli doživljava život na svoj, jedinstven način, te da na svoj osobni način izražava osjećaje. Djeci treba suosjećanje bez prosuđivanja i vrednovanja, bez obzira kako se nose sa smrću i kako izražavaju osjećaje. Ako ih pozorno slušamo i gledamo, naučit ćemo kako primjereno reagirati na njihove potrebe.

Dječje tugovanje

Dijete ima manji kapacitet za tugovanje od odrasle osobe. Odrasli imaju prednost pred djecom jer obično imaju ranije iskustvo gubitka (nekad i u teškim vremenima), nisu idealisti niti naivni, realistični su i imaju socijalnu mrežu podrške. Ali, odrasli imaju pred sobom kraću perspektivu, kraći život. Stari ljudi, u odnosu na odrasle i na djecu, nisu više aktivni i obično nemaju olakšanje u radu i karijeri. S članovima obitelji, za njih često umire i obiteljski stil. Život starih nakon gubitka nije u perspektivi nego u retrospektivi. Ta razlika u životnoj perspektivi između djece, odraslih i starih ljudi je izuzetno važna u radu s članovima obitelji različite dobi; i njezino osvještavanje pomaže boljem međusobnom razumijevanju (Muller, 1995.).

Postupci s djetetom u tugovanju

Djetetu koje je doživjelo gubitak treba pomoći prihvatiti novu situaciju u kojoj se našlo. Pritom valja voditi računa da su za dijete najvažniji njegovi prirodni pomagači, pa je najčešći zadatak profesionalaca njima dati podršku. Radom s prirodnim pomagačem, obično preživjelim roditeljima, potičemo i da se proces tugovanja, kao intimni proces, odvija u obitelji (Petrović, 1993.). I dijete i preživjeli roditelj to trebaju.

Odrasli na ove načine mogu pomoći djeci:

Podržavanje otvorene i iskrene atmosfere prihvaćanja;

Djeci je potrebno što prije dati sve relevantne informacije i objašnjenja vezana uz smrt bliske osobe, prikladna djetetovoj dobi;

Iskustva u radu s djecom pokazuju, da su najbolja ona objašnjenja koja su izravna i jasna, bez apstraktnih pojmova, koja bi stvarala maštanje zbog nedostatka informacija.

Dati djetetu vremena za kognitivno i emocionalno ovladavanje:

U obiteljskim uvjetima je važno dopustiti djetetu pitanja, razgovor o onome što ga u vezi sa smrću bliske osobe zanima. Ako i ne verbalizira, moguće je da tuguje kroz igru, crtež ili sl… (Kuterovac, 1992). Djetetu treba dopustiti izražavanje i onih emocija koje se ne uklapaju u stereotip tugovanja.

Djetetov gubitak učiniti stvarnim:

Fizička realnost gubitka je najvažniji aspekt tugovanja i djetetu treba pomoći da je shvati jer tada započinje proces tugovanja. Važno je omogućiti djetetovo sudjelovanje u ritualima.

Stalno pružanje podrške djetetu:

U tugovanju je važno da dijete osjeća zajedništvo s ostalim članovima obitelji, da zajedno prođu kroz to bolno iskustvo. Pogotovo dijete ne treba izdvajati i ne treba mu prešućivati činjenice. U zajedništvu, pak i dijete ima “dopuštenje” za izražavanje emocija.

Nastaviti aktivnosti:

Dijete koje ide u vrtić ili u školu ima budućnost. Takva orijentacija na budućnost i održavanje kontinuiteta života pomaže djetetu, osobito ako ima dobru podršku učitelja, odgojitelja, vršnjaka. Djetetovim prijateljima i vršnjacima treba dati podršku jer blizina smrti može uzrokovati krizu pojedinca ili grupe (Ayalon, 1995.).

Podrška djeci i odraslima ponekad zahtijeva i pomoć terapeuta. Terapija nije samo orijentirana na rezultat, već na proces u kojemu tugujući uz pomoć terapeuta pronalazi snagu za koju nije ni znao da posjeduje. Tugovanje je dugotrajan i duboko osoban proces, ali da bi se odvijao, potrebna je okolina u kojoj će se očitovati. Vrijeme ne liječi, to rade terapeuti u užem i širem smislu, svatko na svoj način pomaže djetetu. Vjerujemo i nadamo se da će tugujuće osobe, bile one male ili velike, pronaći snagu živjeti bez dragih osoba koje su nažalost izgubile.

Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 3/2019.